15. Moj učitelj Vito - Dugi i zasluženi nekrolog

Autor Enes Čemer i učitelj Vitomir Vito Đikić, 1959. godine.

Isječak iz fotografije: Foto-Jozo, Jozo Martinović

U eseju Preseljenje, voljevački mostvi i Esine čarolije, pod brojem 14, zapisah:

„...dvije godine nakon našeg doseljenja, u jednom hladnom januarskom danu, od siline vode Vrbasa, okovane plavičastobijelim ledom, i od sigurne smrti majku je spasio moj drugi učitelj Vitomir Vito Đikić. Slučajno se zadesivši u blizini, dok je majku snažna vodena matica smrtonosno vukla sebi, a ona je u jednoj ruci nesvjesno, samoubilački uporno, držala vodom napunjenu pocinčanu aluminijsku kantu, što ju je vukla u snažnu vodnu maticu, učitelj Vito jedva je uhvatio njenu drugu slobodnu ruku i, rizikujući vlastiti život, na obalu jedva izvukao majku, ali i njenu pocinčanu kantu s vodom namijenjenu za ručno pranje dječijeg veša u kući bez vodovoda i kanalizacije. Učitelj Vito je spasio majku njene drage djece, kako je kasnije zahvalna objasnila epilog dramatičnog događaja tog ledenog januara, čime je isprepletenost naših života sa životom učitelja Vite postala vječna i time postala i ostala utkana u našu porodičnu doživotnu zahvalnost...“

I još napisah o priči moga druga Miće:

„...Nezainteresovano sam slušao te priče o školi i učiteljima mada sam i u njima pokušavao naći bar nešto dobro i lijepo, jer su me mnogi detalji više plašili nego veselili. Dok je Mićo pričao o njegovom strogom učitelju Viti, došao je vrhunac, postao sam prepadnut. Pored njegovog zadovoljstva što mi baš on može prenijeti šta me čeka u školi i šta u njoj mogu očekivati, počevši od stalnih i teških zadaća, stalne aktivnosti u razredu i mimo njega, obaveze da se kući stalno uči, pa do kažnjavanja za greške batinanjem tankom šipkom od lijeske po dlanovima koji su rumeni bridili od bola. Bilo je očigledno Mićino strahopoštovanje učitelja Vite, od čega se na mene, umjesto interesa za nadolazeće školske dane, prenio samo strah od učitelja Vite i škole. Umjesto da me zarazi interesom za nove predstojeće školske dane Mićina priča me zarazila još većom odbojnošću i većim otporom prema školi.

Ali nije sve i uvijek onako kako se u prvi mah čini...“

Sada sam siguran, a to sam ponovio nebrojeno puta mojima najbližim i najdražim i prijateljima i onima koji mi to nisu: da nije bilo učitelja Vitomira Vite Đikića – od mene ništa ne bi bilo! Ili bi moj život bio sasvim drugačiji i, siguran sam, mnogo, mnogo teži!

Dakle:

...Prolazilo je ljeto 1959, početkom septembra otac je dobio redovnu šumarsku platu, sam je, bez majčinog prisustva, otišao u trgovine trgovačkog preduzeća Bratstvo u Gornjem Vakufu i meni i bratu, koji je krenuo u prvi razred, po detaljnom spisku kupio svu neophodnu odjeću i obuću, sve isto, samo po dva puta, meni i bratu, jer mi ćemo za koji dan u školu, i od toga je jedno za jedan broj veće, i sve donio kući u prepunom velikm sivom lovačkom ruksaku. Napeto iščekivanje, nestrpljenje i radoznalost nas djece, ali i majke, bili su prekinuti u trenutku kada je u našu tijesnu kuhinjicu otac donio ruksak položio ga na pod, a mi smo u krugu pratili ritual, prvo otkopčavanja velikog gornjeg poklopca ruksaka, pa onda odvezivanja čvrste kanape i širenja otvora iz koga su počeli nadirati nezaboravni mirisi boja nove tkanine i naftalina iz nove odjeće i blagi miris gume. Usporenim potezima otac je iz ruksaka vadio sve po par, i nama dvojici školaraca dodavao njegovo, par košulja, par pulovera, par džempera, pantalonica i tregera za pantalone, par kišnih kabanica, par potkošula, pa najmlađem bratu košuljicu, majičicu i na kraju sa dna ruksaka crne Borovo čizme, tri para i tri različita broja, uz obavezno upozorenje da se dobro čuvaju, da se u njima ne igra lopte i ne šuta kamenje, jer se mogu probosti i oštetiti, pa će propuštati vlagu, a druge se ne mogu i neće! kupiti. Čarapa i kapa nije bilo, jer će nam ih isplesti majka od domaće ovčije vune, što je, em toplije, em kvalitetnije. Svako od nas je preuzimao svoje stvari, priglio ih, mirisao nove zavodne mirise, pogledao u tuđe kao da želi da se uvjeri da nije slučajno prevaren i iščekivao šta će se dalje dešavati. Potom su na red došle knjige, meni za drugi, a bratu za prvi razred, računske teke i teke uskih i širokih linije, pisanka, perce i držalo  za lijepo pisanje, drvene pernice, olovke, bojice, gumice i mali ruksaci na kraju. Majka je sjedila, povremeno komentarisala i na očev upit iskreno zadovoljno stalno potvrđivala kako  je to sve dobro i lijepo. Kao u porodičnom igrokazu otac je spretno režirao scenu na kraju predstave u kojoj je iz dna ruksaka, napokon, vadio crveni džemper i dao ga svojoj supruzi, našoj majci, očekujući zahvalnost, našto je majka ponovo uzvratila da je topal i  lijep, a i boja mi odgovara. Otac, dobar režiser, ni ovom scenom ne završava dramu. On iznenađuje svoje porodično gledalište otvaranjem prednjih džepova na ruksaku, prvo jednog, iz koga vadi mali crveni plastični kamiončić sa prelijepim crnim točkovima i karoserijom na kome se mogu otvoriti oboja vrata! Drži ga u ruci, gleda nas trojicu, čas jednog, pa drugog, namlađeg brata najmanje, jer ne zna kome će ga dati, ne želi da učini nepravdu i da nas povrijedi, dugo, predugo zagleda naša nasmijana lica, koja spontano iskazuju radost nepredviđenim poklonom, a onda kamiončić gura niz prostrtu ponjavu i prekrivku poda od linoleuma prema vratima u dnu kuhinje. Kamiončić leti do vrata, a nas trojica bacamo svu novokupljenu odjeću i žurno pužući istovremeno dotrčavamo do zaustavljenog kamiončića, pitajući se usput čiji je i kome je namijenjen. Odgovor je uslijedio ubrzo da je kupljen svoj trojici, da se ne svađamo, da se zajedno igramo i da ga dobro čuvamo, jer drugi nećemo dobiti. Shvativši poruku, kao po komandi sjeli smo na pod, poredali se u trougao, raskoračili noge koliko smo mogli i gurajući jedan drugom dodavali crveni kamiončić koji je lagano klizio po prostirci od linoleuma i teško poskakivao po grbavoj ponjavi.

U našim životima prvi kamiončić igračka bio je opredmećena uporedba nas trojice braće međusobno i životnih uslova naših prijatelja i komšija, Jovanke, Miloša i Mirjane, jer su i oni istoga dana od svoga tate, kao i mi od svoga oca, koga smo, tek sada po doseljenju, a po tradiciji, umjesto imenom, počeli zvati babo, dobili kamiončić. Njihov je, istina, bio manji, mnogo manji, ali je bio prava mala limuzina sa oznakama crvenog krsta i bio je samohodan, jer se preko točkića, male opruge i punog točka zamajca unutar sanitetčića, mogao naviti toliko da je sam moga doći s jednog na drugi kraj njihove, ili naše, najveće sobe. Mi smo naš kamiončić morali pravilno gurnuti da bi došao na odredište, do raskoračenih nogu drugog brata na kraju sobe, a oni su samo sjedili na drugom kraju i čekali da njihov bijeli sanitetčić, pogonjen točkićem zamajcem, sam dođe do sljedećeg distributera. Čak je bez problema prelazio i preko neravnina prostrtih ponjava. Kasnije, kada se njihov sanitetčić pokvario, zamolio sam Miću da mi ga pokloni, makar i u dijelovima. On je to i učinio čudivši se što će mi komadići plastike i željeza koji ne mogu poslužiti nikome. Odnio sam ih u Esin mutvak, našu malu laboratoriju, pažljivo analitički razdvojili svaki detalj, a posebno mehanizam čiji zamajac pokreće točkove i od njega napravili naš skriveni mehanizam, koji je kasnije pokretao znatno veći drveni kamion izrađen našim rukama po našim idejama, a uz pomoć alata Esinog oca Rame.

Sretni kraj ovog porodičnog igrokaza u našoj maloj kuhinji uslijedio je tek kada je otac iz drugog džepa na ruksaku izvadio crni kreon, crnu olovku za crtanje obrva i trepavica i predao ga majci. Neobuzdana radost na majčinom licu i glasni zvonki zavodljivi osmijeh, pokazali koliko joj je drag ovaj poklon, jer je za nju, pored estetske, imao i praktičnu svrhu. Majka je, uvjeren sam, imala estetski kompleks zbog svojih bezizražajnih obrva i trepavica, koje se nisu primjećivale na njenom čistom licu svijetle puti, pa je često sjedila pred njenim mládinskim ogledalom i mojom školskom crnom bojicom za crtanje nastojala pocrniti svoje svijetle obrve. Vrlo često sam je viđao kako to čini palidrvcetom od šibice, koji bi prvo upalila, pustila ga da malo obgori, zatim ugasila i crnilom obgorjelog drvceta iscrtavala pravilne linije nacrtanih obrva. Mogu samo zamisliti koliko joj je radosti donio ta mala obična olovka od crnog kreona.  I na kraju mini drame, ne sjećam se kako, ali je bilo nekako, majka je, kao glavni gledalac i aktivna učesnca, zahvaljivala ocu govoreći da je sve prelijepo, da su svi sretni, ali da nema smisla da otac nije i sebi nešto kupio, nakon čega je dobila odgovor da je on zadovoljan ako smo mi zadovoljni. Majka je duboko uzdahnula, naglo poskočila i otišla. Kasnije smo se razišli na spavanje i svako od nas je utonuo u svoj san usamljeno razmišljajući o svojim poklonima, našim radostima zbog njih i netom svršenim događanjima.

Uskoro, noć prije šestog septembra 1959, u velikom aluminijskom lavoru, polijevajući nas velikom, opet aluminijskom posudom, kofom tople vode, zagrijane na šporetu na drvo u ovećem aluminijskom lonca, u kuhinji, jer kupatila nije bilo, mlađeg brata i mene majka je okupala za školu, a najmlađeg brata onako, uzgred, da iskoristi preostalu toplu vodu. Ujutro, u srijedu šestog septembra, onako čiste i okupane, majka nam je svečano obukla sve novo, pa i čizmice. Preko njih je prebacila nogavice pantalona, te su sada izgledale kao lijepe crne lakovane cipelice, u ruksake stavila šta je smatrala potrebnim u prvom danu škole i povela nas do džamije na vrhu sela, gdje su se, pred zajednički polazak u školu u Mačkari, skupljali svi đaci i poneki roditelj, uglavnom majke, sa već spremnim posudama sa toplim splačinama i bukarama za jutarnju mužu krava. Već sam bio upoznao mnoge dječake sa kojima smo se družili i igrali, ali ni ja ni brat, osim Mićine sestre Joje, nismo poznavali nijednu djevojčicu, niti smo imali priliku da se sretnemo, a još manje da se skupa igramo. Tragajići za poznatim licima vidio sam puno novih, koja se nisu nimalo razlikovala po jutarnjoj ozaronsti i dječijoj neobuzdanoj veselosti. Bilo mi je čudno, ali i nejasno zašto, ali urezalo mi se u sjećanje kao šok, da smo se toliko upadljivo razlikovali po našoj, za svakoga od nas, svečanoj školskoj odjeći. U trenu mi je postalo neugodno što sam ja, kao i moj brat, Mićo i Joooja, djeca šumara, šumarčad, kako su nas stalno zvali, bili obučeni kao gradska djeca, i po odjeći, za sada, upadljivo se razlikovali od ostalih i izgledali, novovremenskim jezikom rečeno, vrlo kicoški. Zagledajući nas četvoro, pa nove školske drugove oko sebe, u trenutku sam silno poželio da sam obučen u njihovu odjeću, činilo mi se da bih im bio bliži i da bih se ugodnije osjećao. Bože, kako li smo tek mi njima izgledali strano i daleki! Sve je na njima je bilo besprijekorno čisto, ali je i mom nevještom dječijem oku bilo jasno da su od raznobojnih platana svi odjevni predmeti krojeni i šivani ručno, jer njihovi roditelji nisu imali mogućnost da kupuju fabričke proizvode. Najviše dječaka na sebi je imalo košuljicu i pantalonice od izbijeljenog lanenog platna, neki od njih nosili su malene tkane čakšire s tradicionalnim turom, dok su djevojčice, sve bez izuzetka, bile obučene u malene raznobojne šarene lepršave dimijice. Umjesto ruksaka, kao što smo imali brat i ja, ili tašni sa rajfešlusom kao kod Miće i Joje, svi drugi odreda imali su na leđima male torbice ručno izrađene od običnog platna ili šarene torbice tkanice. Na nogicama poneko je imao nepokrivene crne čizmice, ali većina njih obične gumene opančiće iz Borova, ispunjene nogicama u bijelim vunenim čarapama. I podsjećanje na ove školske drugove i drugarice iz tih dana postidi me i danas što nikada nisam morao nositi one iste opanke i biti isti kao i oni.

Tačno u sedam sati, neznano kojim dječijim grupnim refleksom, počinjala je samoorganizacija kolone kaja će nakon tri kilometra i sat vremena dječijeg hoda doći u školu u Mačkari, jer je nastava počinjala u osam.  U redovima po dva, pri čemu je svako imao i držao za ruku svoga parnjaka, ja brata, Mićo sestru Jovanku, Eso brata Ibrahima, a Irfan brata Rasima, i tako redom, krenuli smo u uzvodno, i meni i bratu, neizvjesno pješačenje prema školi u Mačkari, a roditelji su ostali gledajući za nama. Gledajući nas kako odlazimo u uzvodnu planinsku kotlinu, u pješačku neizvjesnost, koja će trajati cijele školske godine, a možda i duže, majka je, pričala je kasnije, dok se vraćala kući prvo počela s tihim plačem, koji je ubrzo prerastao u snažno nezaustavljivo ridanje.

U koloni, koja se ujednačenim korakom prema školi, odmah se moglo uočiti da se svi, veliki iz starijih razreda očigledno svjesno, a manji prvoškolci, ili novi kao brat i ja, imitirajući njih, pridržavaju nekih čvrstih pravila od kojih je najupečatljivije bilo da se nimalo, ili vrlo malo, govori u koloni, da svi obavezno drže ruku parnjaka, da dječaci ne smiju držati djevojčice za ruku, osim ako nisu bliža rodbina, jer je takav običaj da se muško i žensko čeljade do sklapanja braka ne dodiruju. Svi su znali da ne smije biti nikakvih nestašluka, a posebno se ne smije podmetati noga onom ispred sebe, da se mora ići u koloni i obavezno desnom stranom, da pri susretu sa teškim šumskim kamionima cijela kolona mora odmah stati na mjestu susreta, pričekati da kamion prođe i prašina od makadamskog puta se slegne, pa tek onda nastaviti put ili, možda najvažnije pravilo, da stariji moraju pomagati mlađe, pa ako treba nositi im teške torbice prepune knjiga i školskog pribora. Pavila su, bilo je očito, dobro i planski smišljena, obezjeđivala sigurnost nas djece u toj pješačkoj koloni, ali nije bilo jasno kako je obezbijeđeno njihovo provođenje, jer niko od odraslih nije pratio niti nadgledao kolonu, niti je unutar kolone bilo redara. Isto tako tiho i bez komešanja usputno su čekala i ne remeteći red, koloni se pridruživala djeca iz sela Seferovići, što je sve izgledalo čudno, nestvarno, neshvatljivo i neobjašnjivo. Sve sam pratio, šta, kako i zašto se to dešava u koloni dječice koja se kretala ka cilju i razmišljao na koji način se uspjeva da se poštuju i ne remete pravila i koja to nevidljiva sila vlada, najčešće spontanim i neukrotivim nestašlucima djece iz kolone. U glavicama svih, koji su barem jednu godinu pješačili prema školi u Mačkari, shvatio sam to uskoro, odzvanjale su, bolje reči bubnjale su, riječi upozorenja učitelja Vite da se ne radi ovo ili ne smije uraditi ono, da se mora ovako, a ne smije onako. Ništa ne možete sakriti, saznaću ja kad-tad, a onda će svako vidjeti kako Musa dere jarca, bile su učinkovite učiteljove prijetnje. Neznano kako, ali nekako, uz pomoć doušnika iz kolone, a kako drugačije, kasnije sam odgonetnuo tajnu, učitelj Vito bi saznao za prestupe i prestupnike. Kazne su bile ili blago batinanje po nježnim dječijim dlanovima, na terasi škole, javno, ili zadavanje domaće zadaće u tolikom obimu da prestupnik  danima nije mogao izlaziti iz kuće, niti igrati dječiije igre kako bi se riješio brojne najrazličitije zadatke.

Držeći brata za ruku išao sam u koloni šuteći, prvo u polustrahu, koji je idući prema školi prerastao u istinski strah, iščekujući da napokon ugledam školu, koje sam se počeo bojati odmah nakon Mićine priče, dok se iza jedne krivine nije pojavila škola, prvo njen jasno crveni krov, a onda pepeljasto siva fasada sa velikim terasama s jedne i druge strane zgrade, smještene u zelenilu prostora potpuno nenaseljene Mačkare, odmah uz desnu obalu Vrbasa, izgrađene 1953, da obuhvati djecu iz nekoliko okolnih sela. Ulazeći u školsko dvorište u pravilnom, gotovo vojničkom redu, naša kolona je izgledala kao grupa dobro organizovanih i poslušnih pionira u dolasku na neku zvaničnu javnu tadašnju socijalističku priredbu, falile su nam jedino pionirske crvene marame i plave kape titovke sa petokrakom, ili je izgledala kao kolona malih socijalističkih udarnika dobrovoljaca, koji, istina bez zastave, spretno marširaju na neko od akcijaškig gradilišta. Zajednička kolona đaka, koja je dolazila nizvodno od sela Pidre ili Crkvice, što je znakovit drugi naziv za ovo selo, i od sela Svilići ili Filani, bila je slična onoj našoj, samo što je ona, za razliku od naše, imala svoga redara, simpatičnog legendarnog Muharema Sofića Sofu, odabranog od učitelja Vite lično, koji je sa svojim kolegom iz razreda, prijateljem Rifetom Filanom Rifom, kasnije će se ispostaviti da su obojica iz moga razreda, bio i redar i predvodnik zadužen za održanje reda i poretka u koloni. Đaci iz okolnih sela, Zastinja, uglavnom, i Valica, znatno manji broj, smještenim na uzvisinama iznad škole, bili su privilegovani i pošteđeni disciplovanog dolaska u koloni, jer to nisu dozvoljavale uske kozije staze na vrlo strmim šumskim padinama oko Mačkare, pa su se niz njih direktno u školsko dvorište spuštali pojedinačno ili u malim grupicama.

Mačkara, Privor, općina Gornji Vakuf - četverorazredna osnovna škola izgrađena 1953. godine.
Foto: Enes Čemer, 2016. godine 

Umarširavši prvog školskog dana u školsko dvorište moje nove škole u Mačkari, dočekao nas je ostarjeli i dobroćudni školski domaćin, domar ili podvornik Šesto i pridošle sa svih strana raspoređivao da stanemo u redove ispred širokih i visokih stepenica, ali sada po razredima. Zajedno sa nama, pazeći na red iako je on bio besprijekoran, čekao učitelja Vitu i učiteljicu Milenu, učiteljevu suprugu. Redovi su bili poredani uz donji dio školske zgrade ispod donje velike otvorene terase s koje se ulazilo u dvije velike učionice, a u gornjem dijelu školske zgrade bila je druga velika otvorena terasa s koje se ulazilo u učiteljski stan u kome su stanovali učitelji. Tišina i mir u redovima razvrstanim po razredima pokazivali koliko smo svi strepili i čekali da se pojave učitelj i učiteljica. Sada sam i ja bio raspoređen u novi red u kome je bio moj drugi razred, odvojen sam od brata koji je svrstan u red prvog razreda, Mićo je bio pored mene u drugom razredu, a Joooja i Eso bili su u koloni trećeg razreda. Masu ostalih dječijih glavica nisam ni pokušao raspoznati ili pamtiti stalno iščekujući da se pojavi učitelj Vito, što sam kasnije mogao porediti s onim poznatim nestpljivim išečivanjem uzbuđenih, ali i umornih građana, što u gustom špaliru pionira, vojske, seljaka, radnih ljudi i građana, nestrpljivo čekaju da se pojavi poznata ličnost, da mu mahnu, da mu se nasmiješe i da ga pozdrave u prolazu, kao druga Tita i drugaricu Jovanku,  naprimjer. Kada se podvornik Šesto uzvrpoljio i oštro nas opomenuo strogim pogledom, što je bio znak za potpuni mir i da učitelji dolaze, stajali smo gotovo mirno, čekali njihov dolazak i prolazak mimo nas, uzlazak uz stepenice do terase tako da je službeni i svečani mimohod nas učenika mogao početi.

Ugledavši učitelja Vitu neprestano sam, ne trepnuši, buljio u njega i njegovu dugu bujnu crnu kosu, zabačenu unazad na tjemenu glave i neuredno razbacanu na laganom vjetru, a učiteljicu Milenu sam vidio onako uzgred. Skamenjen i zagledan u učitelja Vitu primijetio sam da je prvi razred sa bratom krenuo u učionicu tek kada je prolazio pored dvoje učitelja koji su pratili nespretni mimohod svojih malih učenika. Moj drugi razred je krenuo drugi po redu, raspoređeni smo u istu učionicu kao i prvi, pa su, valjda, to nisam mogao viditi, u sličnu učionicu do naše ušli đaci u trećem i četvrtom razredu. Dakle, četiri razreda, a dvije učionice, što je značilo da su odjeljenja kombinovana i da će u istoj učionici, isti učitelj u isto vrijeme učiti učenike dva razreda. Sjedali smo po redosljedu ulaska, prvi razred u prvi red starih jelovih patinasto požutjelih i starim škrabotinama išaranih klasičnih školskih klupa, u red do prozora, a moj drugi razred u red do vrata. Čekali smo ko će ući u razred, učitelj ili učiteljica, što je bio siguran znak da će nas učiti.

U miru i tišini iščekivanja, bez dječije graje, larme i vike, kako je to uobičajeno kada se djeca skupe u jednom prostoru, a koje su prelijepo opisivali mnogi dječiji pisci svuda u svijetu, tog septembarskog jutra toga nije bilo. U toj zaraznoj tišini ja sam uporno i radoznalo razgledao oko sebe. Učionički pod je bio premazan otpadnim mašinskim uljem, svjetlucavo crn, iz koga se širio iritirajući miris nafte za kamione, ponegdje i klizav, šipila između dasaka već su bila okatranjena, zidovi su bili premazani sivom masnom farbom dva metra od poda nagore, valjda kao zaštita od đačkih nestašluka i blatnjavih đonova, a dalje gore do plafona zidovi su bili okrečeni bijelim prirodnim krečom, iz i tada privatne krečane Jerke i Ilije Jurine Šušak iz Dobrošina, po zidovima su bili povješani široki sivo ofarbani drveni ramovi sa fotografijama Sarajeva, Beograda, ptica i prirode, na sredini zida sa ulaznim vratima bila je obješena požutjela i na nekim mjestima nakinuta, karta Federativne Narodne Republike Jugoslavije, dok je karta Narodne Republike Bosne i Hercegovine bila obješena na zidu iza naših leđa, ispred klupa bile su dvije velike crne table sa zelenim uskim i širokim linijama, za velika i mala slova, ispod velika nova žućkasta spužva i kutija bijelih školskih Karbon kreda, na velikom ekseru lijevo od tabli visili su polumetarski trokut, šestar, uglomjer i metarski linijar, a desno od tabli visili su panoi s višebojnim, rukom ispisanim, vlikim i malim, pisanim i štampanim, čiriličnim i latiničnim slovima, dva velika otvora za prozore sa nekoliko prozorskih krila bila su propisno na lijevoj strani, ali bez dovoljno sunčeve svjetlosti, jer je dolazak svjetlosti onemogućavalo obližnje brdo, na kome je bila staza za selo Zastinje, dok ee u podnožju uz Vrbas, veoma blizu škole, nalazio, nestručno i sigurnosno nedovoljno, zatvoreni stogodišnji rudnik u kome se prvo iskopavalo zlato, pa srebro, olovo i živa. Gore, iznad table, dominantni u lijepim crnim ramovima, ukrašeni zlatnožutom linijom, na zidu desno, s naše strane u razredu lijevo, visio je portret predsjednika države Josipa Broza Tita, a uz njega lijevo, nama desno, visio je portret narodnog heroja Đure Pucara Starog, tadašnjeg predsjednika Skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Od Titovog portreta, desno, malo naniže, u sličnom ramu bio je uokviren grb FNRJ sa pet buktinja, a lijevo od Đure Pucara visio je grb NRBiH sa prepoznatljivim karakterističnim industrijskim dimnjacima. Velika okrugla livena peć još nije trebala, ali je, nataze premazana i uljepšana bronzom za zaštitu gvožđa, u zadnjem desnom ćošku učionice i spremno čekala skorašnje hladnije jesenje i predstojeće zimske dane. Klasične učiteljske katedre nije bilo, bio je samo veliki stol sa stolicom, na stolu velika kutija za tintu, novo držalo i čisto perce u njemu i obična drvena stolica.

Vrlo brzo sam memorisao svaki detalj, ali prostor učionice i opremu u njoj nisam mogao uporediti s nekom drugom prostorijom, posebno ne s učionicom u mojoj prvoj školi u Podvitezu, ispod Viteza kod Pala, nedaleko od Sarajeva, jer se te učionice sjećam vrlo malo, samo znam da je bila mngo, mnogo svjetlija. Uostalom, to više nije bilo ni važno, sada sam u novoj školi, sa novim društvom i svi zajedno čekamo moju novu učiteljicu ili učitelja. Sjedio sam sa Mićom u istoj prvoj klupi, pokušavao da ugledam brata u susjednom redu klupa i tu dramsku atmosferu iščekivanja nastojao popuniti posmatrajući glavice budućih školskih drugarica, bez marame, ali svaka s dugim lijepim pletenicama, dok su muškarci, svi odreda, bili ošišani naćelavo, na nularicu, što sam tek tada bio primijetio. Novu nelagodu sam osjetio kada sam shvatio da samo nas trojica, brat, Mićo i ja, od petnaestak prisutnih dječaka u razredu, nismo ošišani nagolo, već s malo svijetle kosice ostavljene sprijeda, đački, kako se tada zvala dječija muška frizura.

Vrata su se otvorila, tihi žamor je potpuno utihnuo, svi smo ustali da pozdravimo, a u razred je ušao učitelj Vitomir Vito Đikić, što je bio siguran znak da će u narednoj školskoj godini, u kombinovanom odjeljenju ova dva razreda, prvi u kome je moj brat, i drugi, u kome smo Mićo i ja, on biti učitelj. Išao je pravo prema stolu, zatim se desnom  rukom naslonio na njega, a drugom dao znak da sjedemo. Dok smo mi mirno posjedali i sjedili s rukama iza leđa, učitelj je bez riječi kratko vrijeme gledao po nama, čineći već tešku tišinu još težom. Napokon se toplo nasmijao, pozdravio sa zdravo i upitao kako smo. Priča djeluje kao opisivanje neke zvanične ceremonije, ali meni je sve doživljeno bilo značajna životna ceremonija u kojoj sam provodio prvi dan u novoj školi, prvi puta sreo novo školsko društva i upoznao novog, pripremiše me tako, ljutog i strašnog učitelja Vitu. Laknulo mi je kada se prvo  obratio prvačićima, tražio od njih da se svako pojedinačno predstavi i zaželio im dobrodošlicu, a onda se okrenuo prema nama, sjeo na klupu gdje smo ja i Miloš, nonšalantno stavio noge na klupu na kojoj smo sjedili i počeo nas propitivati kako smo proveli raspust, jesmo li išta učili, šta smo novo doživili. Gotovo da sam drhtao od straha i nelagode očekjući da direktnim pitanjima počne ili od mene ili od Miloša, jer smo tu u prvoj klupi, prvi smo uz njega, jedan s jedne strane, a drugi s druge strane njegovih nogu, ali sam i danas ubjeđen da od nas dvojice nije počeo radi mene, jedinog novaka u razredu. Umjesto od prve, pojedinačno propitivanje započeo je od zadnje klupe u našem redu. Ustajali su i predstavljali se, iako njemu već poznati đaci, ukratko pričajući kako su proveli ljeto, šta su radili i šta od zadatog učili, a šta naučili. Svi su bili preozbiljni i usmjereni na odgovore, a jedino pravo na povremene upadice i šale imali su Sofo i Rifo, kojima se učitelj iskreno i slatko smijao, stalno vrteći dugi crni čuperak kose što mu je padao po visokom čelu.

Slušao sam pažljivo svakoga od njih, tako ih upoznavao i pokušao pamtiti njihova imena, mada su svi glasovi pomalo ličili jedan na drugi, slična boja, isti naglasak, uz gotovo identičan sadržaj priča. Počinjali su da djeluju istovjetno i monotono.

Lutvo Bušatlić!, učionicom je zazvonio glas kao da recituje ili se nadvikuje s Vrbasom što protiče i huči pod prozorima učionice. Prenuo sam se i zagledao u zdravog i rumenog dječaka, nabijenog, punog snage i neskrivenog zadovoljstva na licu. Jasno, glasno i razgovjetno je pričao šta je sve radio, kuda je sve išao sa sestrom Kadom, koja je u istom, našem, razredu i šta je novo ljetos učio i naučio. Izađi, hajde da čujemo, tražio je učitelj Vito, a Lutvo izašao ispred prve klupe, stao u stavu mirno, naklonio se gledateljima po pravilima scenarija tadašnjih đačkih priredbi, izgovorio naslov Ostajte ovdje i počeo recitovati tako snažno i glasno da je, i u učionici punoj đaka i klupa, sve odzvanjalo u melodični eho, a istovremeno je bilo privlačno za slušanje, jer je svaka riječ bila izgovorena jasno i razgovjetno. Odmah sam postao opčinjen Lutvinom recitacijom! Tek kasnije, za koji mjesec, kada sam i sam počeo da se borim za svoje mjesto među recitatorima pod recitatorskim nebom učitelja Vite u  školi u Mačkari, saznaću da se ova pjesma nalazi u čitankama za drugi razred, a sigurno je da Mostarac, pjesnik Aleksa Šantić, pišuću ove rodoljubne stihove, te 1896. godine, nije ni slutio da će njen sadžaj i poruka biti trajno aktuelni i do danas. Da, baš do danas!

Lutvi i njegovoj recitaciji tada, moj naklon s poštovanjem poklanjam i sada, jer je to za mene počelo postajati životno važno, već od tog trenutka zavolio sam pjesmu, recitacije, pjesnike, a time, malo-pomalo, i školu. Trudio sam se kasnije, dobro se namučio, ali nikada nisam uspio izrecitovati nijednu recitaciju kao što je, toga septembarskog dana 1959, to učinio moj novi školski drug Lutvo Bušatlić. Njegov bliži rođak, Ramiz Bušatlić, godinu stariji od nas bio je još bolji. Pjesma je dio moje raskrsnice, skretnice i putokaza ka boljem i s pravom je zaslužila moju doživotnu pažnju radi čega ću joj  rado darivati donji prostor. Eh, da se samo mogu nakloniti pred učiteljem Vitom, kao Lutvo tada u učionici škole Mačkari i još jednom pokušati da ga dostignem u recitaciji i izazovem neskriveno zadovoljstvo učitelja Vite. Kao da i sada slušam recitaciju:

Ostajte ovdje!.../Sunce tuđeg neba,/Neće vas grijat kô što ovo grije;/Grki su tamo zalogaji hljeba/Gdje svoga nema i gdje brata nije./Od svoje majke ko će naći bolju?!/A majka vaša zemlja vam je ova;/Bacite pogled po kršu i polju,/Svuda su groblja vaših pradjedova./Za ovu zemlju oni bjehu divi,/Uzori svijetli, što je branit znaše,/U ovoj zemlji ostanite i vi,/I za nju dajte vrelo krvi vaše./Kô pusta grana, kad jesenja krila/Trgnu joj lisje i pokose ledom,/Bez vas bi majka domovina bila;/A majka plače za svojijem čedom./Ne dajte suzi da joj s oka leti,/Vrat'te se njojzi u naručju sveta;/Živite zato da možete mrijeti/Na njenom polju gdje vas slava sreta!/Ovdje vas svako poznaje i voli,/A tamo niko poznati vas neće;/Bolji su svoji i krševi goli/No cvijetna polja kud se tuđin kreće./Ovdje vam svako bratsku ruku steže ­/U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;/Za ove krše sve vas, sve vas veže:/Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,/Ostajte ovdje!.../Sunce tuđeg neba/Neće vas grijat kô što ovo grije/Grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije... 

Pažljivo slušajući Lutvinu nadahnjujuću recitaciju učitelj Vito je neprestano vrtio čuperak kose na čelu, zadovoljno se smješkao, po završetku zatražio njegovu čitanku i otvorio stranicu lista na kome se nalazila upravo odrecitovana Šantićeva pjesma. Još sjedeći na našoj klupi, postavio je knjigu na koljena i naliv-perom, koje tada nije imao svako u upotrebi, preko teksta cijele stranice počeo da crta veliku ocjenu, veliku peticu, vukući linije kao slikar, šrafirajući ravne linije i zakrivljene završetke kao slikarski majstor, tako da je petica izgledala i zadivljujuće velika i lijepa, koju je u tom trenutku poželio svako od nas prisutnih u razredu. U polustojećem stavu izvlačili smo vratove i nastojali da pratimo svaki detalj upisivanja, bolje reći crtanja petice, sjedali zadivljeno i ponovo ustajali propinjući se još više, a poneki hrabriji su izlazili s mjesta i izbliza posmatrali čin stvaranja Lutvine pošteno zarađene petice, upadljivo ucrtane na slikarskom platnu od stranice Lutvine čitanke, a na štafelaju od koljena učitelja Vite. Učitelj ništa nije govorio, stalno se zadovoljno smiješio i po završetku je predao Lutvi čitanku s otvorenom stranicom na kojoj je bila velika, ogromna, zadivljujuće lijepa petica s manjim, jedva primjetnim potpisom u sredini trbušastog peticinog polukruga - V. Đikić. Lutvo je podigao otvorenu čitanku, pokazujući zadovoljno svima svoju prvu ovogodišnju ocjenu, a ispred njega se čuo potmuli žamor oduševljenja, ali i pozitivne dječije zavisti.

Strast Lutvine recitacije i očita oduševljenost učitelja, što je odmah iskazao ocjenjujući ga maksimalnom ocjenom i njenom maksimalno mogućom ljepotom i veličinom u čitanci, nisu bili izraz rodoljubivosti i patriotizma dvojice glavnih aktera netom završene učioničke predstave ili performansa, kako bi se to novovremenski kazalo, pošto, još malom i nedoraslom Lutvi, patriotska poruka pjesme nije bila, niti je mogla biti jasna, a učitelju nije bilo stalo da baš prvi dan škole govori o patriotizmu i da, kao primjer, uzme dužu pjesmu u kojoj su sadržaj i prenesena značenja za analizu tek u višim razredima škole. Oba zadovoljstva imala su isti intenzitet, ali s različitim pobudama, jer je Lutvo uživao u tome što svojim moćnim glasom, jasnom dikcijom i recitatorskom emocijom, zadovoljava metodičku namjeru učitelja da, postavljajući teške zadatke, a učenje i recitacija duge pjesme napamet dječijoj glavici to jesu, podstiče vježbu uma učenika i njegovu retoričku sposobnost kazivanja i samopotvrđivanja u svakom trenutku i u svim životnim uslovima. Recitacija je, svakako, ostvarila programske zadatke i pedagoške ciljeve, jer je patriotizam bio obavezan sadržaj školskih programa i državnih pedagoških uputa. Da je kojim slučajem toga prvoga dana nove školske godine navratio državni školski inspektor, a posjete su, ispostaviće se kasnije, bile česte, bio bi prezadovoljan i konkretnim izvođenjem nastave, neposrednim učešćem učenika, jasnoćom postavljenih zadataka, pripremljenošću učenika za zajednički rad, njihovom motivacijom za postizanje novih rezultata i izvršavanje zadataka i, što je posebno za sistem važno, nastava je odisala patriotskim nabojem. Jedino čime, možda, inspektor ne bi bio zadovoljan bilo je učiteljevo sjedenje na prvoj klupi s položenim nogama na sjedištu između dva učenika, što nije bilo ni pedagoški, a još manje higijenski. Priznajem, meni je baš to bilo simpatično, drago i relaksirajuće jer je bilo neuobičajeno prisno i druželjubivo primicanje učitelja, kao autoriteta ka učeniku, koji zbližavanjem postaju ravnopravni partneri u zajedničkom procesu obrazovanja i vaspitanja. Uostalom, sve što uradi dobro je - od moga učitelja je! 

Ni u oduševljenju Lutvinom recitacijom, a još više njegovom ogromnom peticom, nisam potpuno zaboravio na strah i zebnju iščekujući da se napokon učitelj obratiti meni i zatraži da se predstavim i upita još nešto. Novi sam u razredu, pa ga, valjda, sve interesuje o meni i mome životu, šta znam i ne znam, šta sam ljetos učio i naučio. Bože, šta li znam i da li išta znam? Kada je došao moj red ustao sam, treperio od, sada već polustraha, i dočekao očekivano pitanje. Ti si taj novi? Reci ime i prezime, lagano i mirno, gledajući pravo u mene, tražio je učitelj, a ja sam odmah, zaražen Lutvinom recitacijom recitatorski, brzo i glasno izgovorio ime i prezime i ukočen stajao čekajući nova pitanja. Nije ih više bilo. Dobro! Sjedi!, bile su nove dvije kratke riječi koje je toga prvog školskog dana učitelj Vito uputio pravo meni. Bile su dovoljno tople da me oslobode od nagomilanog straha od nove škole, novog učitelja, novoga društva, svega novog i nepoznatog, ali i dovoljno snažne da, kasnije u školi i van nje, u meni pokrenu sve umne i fizičke potencijale u nastojanju da udovoljim učitelju Viti i dobijem barem jednu peticu sličnu onoj prelijepoj i velikoj Lutvinoj.

Na velikom odmoru, dok smo jeli školsku užinu, koju je organizovao učitelj Vito, a pripremali učenici,  prišao sam Lutvi da se upoznamo i od njega sam dobio širok dječaki osmjeh pun samozadovoljstva i sreće. Ubrzo smo postali dobri prijatelji, kolege, ali i korektni rivali, u nečemu sam bio bolji od njega, crtanju i pisanju, naprimjer, ali nikada nisam bio bolji niujednoj recitaciji. Ponekada smo se posvađali, jednom čak i potukli. Od dana prvog susreta, u narednih pet godina, bili smo u istom odjeljenju, a onda se razišli i otišli svako svojim putem.  

Ovaj dio priče, dragi moji najdraži i dragi moji prijatelji, još nije potpuno i završeno kazivanje o mom drugom učitelju, mom dragom učitelju Viti, koji je igrom životnih sudbina postao moja životna prekretnica, raskrsnica, usmjerenje i putokaz ka boljem. Jer, da me učitelj Vito nije tada „uzeo u svoje šake“ od mene, u ljudskom smislu, ne bi bilo ni ovo bilo što je nakon djetinjstva postalo.

Trudeći se da udovoljim zahtjevima školskog programa, a posebno željama učitelja Vite da nas sve osposobi za bolji budući život, uspio sam da naučim mnogo podataka i vještina i da naučeno provodim i praktično. To sam u djetinjstvu stalno i primjenjivao učestvujući u izradi čarolija moga druga Ese. Igrali smo mi i dječije igre, igrali razne igre loptom, učili smo voziti prva bicikla za odrasle i vratolomno ih vozili, ali smo na povik Eto Vite! bacali ih od sebe da nas ne vidi, kazni ili ukori! Jer, trebalo je prvo učiti i naučiti zadaću, pa tek onda ići u dječiju igru i skaku!

Ubrzo sam za uspješnu recitaciju dobio svoju veeeeeeliku! peticu, koju je učitelj Vito dugo, dugo crtao, šrafirao i ukrašavao. Svidjela se cijelom razredu, a meni je njena ljepota bila neopisiva! Stalno sam otvarao čitanku na toj stranici, gledao je, zagledao, vraćao čitanku i opet iznova! Kasnije sam u tekama, čitankama i zadaćnicama prebrojavao brojne petice koje koje sam dobio. Velike su bile važne, a one manje, mada petice, značile su da su znanje i rezultat dobari, ali da tome nedostaje neka subjektivna i posebna nit interpretacije ili izvršenog zadatka, koju daje svaki učenik pojedinačno.

 Griješio sam i ja, bio nestašan i za kaznu primao batine po otvorenim dlanovima! I kajao se za propuste, sam sebe koreći za nestašluke i neznanje!

U tom drugom razredu, u kome je učitelj Vito, svojim radom kao magijom, uspio da zavolim školu i učenje, imao sam jedan veliki problem: učeći tablicu množenja napamet nikako nisam mogao da zapamtim rezultat množenja brojeva šest i sedam! Magična brojka 42 nikako nije išla u moju glavu! Nikako! Učitelj Vito je koristio svaku priliku, i mimo redovne nastave, da nas ponešto nauči ili ispituje. Činio je to i na velikoj terasi ispred učiteljskog stana. Tu sam svaki put na upit učitelja koliko je šest puta sedam ostajao nijem, mozak mi nije radio, znojio sam se i ljutio na sebe! Ali nikada nisam bio ljut na učitelja Vitu! I danas kada nepedagoški, ali prijateljski se šaleći, navodno testiram osnovce, prvo mi je pitanje: „Koliko je 6 puta 7?“

Toliko sam želio da budem blizu i blizak sa učiteljem Vitom da sam stalno nastojao da budem u njegovoj fizičkoj blizini. O tome svjedoči jedna i zajednička fotografija drugog razreda iz 1959. godine, koju je napravio Jozo Martinović, jedini tadašnji fotograf i vlasnik fotografske radnje Foto-Jozo. Ne sjećam se, ali sam, vjerovatno, naguravao se sa kolegama i kolegicama iz razreda da dođem i stanem iza leđa učitelja. Fotografija bilježi da stojim do najboljeg druga Miće, koji je meni desno. Stavio sam ruke na oba ramena učitelja Vite, kao na nekoga ko mi je najdraži i sa kojim sam veoma blizak, ja se, valjda, jedini zadovoljno osmjehujem na fotografiji, zato što sam baš ja na tom mjestu, odmah iza učitelja, što ga dodirujem i što će fotografija ovjekovječiti moju bliskost i povezanost sa ovim čovjekom!

Sa učiteljem Vitom - zajednička fotografija u drugom razredu u školi u Mačkari 1959. godine.
Foto-Jozo, Jozo Martinović  

Bliskost ostvarena rukama na ramenima učitelja Vite.
Segment gornje fotografije.
Foto-Jozo, Jozo Martinović

       Još jedna nova životna spoznaja, koju sam u ranom djetinjstvu dobio od moga učitelja, bio je moj drugi susret sa strujom, električnom energijom, u njenom nastajanju. Zbio se u jesen, prvih školskih dana sunčanog, a onda kišovitog septembra 1959. godine, kada sam sreo i upoznao učitalja Vitu. Prvi susret bio je bio u Oborcima kod Donjeg Vakufa, gdje sam rođen.

Vjerovatno prvi ovo bilježim, jer drugi to ne znaju, a neki su zaboravili, ali je važno zabilježiti da je na području tadašnje općine Gornji Vakuf, na lokalitetu Mačkara, u današnjoj Mjesnoj zajednici Privor, u septembru 1959. godine, Vitomir Vito Đikić, tadašnji učitelj, bio je pionir graditelj i prvi izgradio i pustio u rad malu, mini-mini hidroelektranu za proizvodnju električne energije, snage, nemam podatke, ali recimo, snage jedne diname teretnog kamiona marke FAP, od 200 W, vati. Tek mnogo godina kasnije, 2005, u Jelićima na desnoj obali Vrbasa, izgrađena je prva mini hidroelektrana snage 1,3 MgW. Snaga ove elektrane nije umanjila društveni značaj i simboličku vrijednost minijaturne elektrane koju je izgradio učitelj Vito. Kako?

Radeći i živeći u četverorazrednoj školi, bez struje, učitelj Vito, onako inventivan, vrijedan, marljiv i snalažljiv, razmišljao je kako da svojoj mladoj i lijepoj supruzi Mileni, moja majka je govorila - pravoj gospođi, takođe učiteljici, bar malo uljepša mladalačke noći. Bilo je to teško u pustahiji kakva je bila Mačkara, bez ijedne kuće i žive duše, gdje je bila samo pepeljastosiva zgrada četverorazredne područne škole, izgrađene 1953, udaljene, tri kilometra od sela Voljevc, uzvodno uz Vrbas, u koju su išla sva djeca iz okolnih sela, Crkvica, Svilića, Smrčevica, Valica, Zastinja, Seferovića i Voljevca. Usput, ostale privorske četverorazredne škole su bile u Dobrošinu, izgrađene 1939, u koju su išla djeca iz Dobrošina, Mračaja i Boljkovca, na Borovoj Ravni, otvorene 1964, u koju su išla djeca iz Borove Ravni, Cvrča i Pridvoraca, te škola u Jelićima, iz 1963, koju su pohađala djeca iz Jelića i Kozice, ispostaviće se kasnije, takođe vrlo značajna u jednom danu moga kasnijeg života, jer sam svojevremeno dobio društveno zaduženje da mještane ubjeđujem kako je njeno zatvaranje opravano. Na području Privora 1959. nije bilo osmorazredne osnovne škole.

Tih dana učitelj Vito je bio oformio školski peradarnik u kojem su vlastito učešće imali i učenici i njihovi roditelji! Od raspoloživog materijala učitelj je sa majstoroma izgradio peradarnik, a svaki učenik je od kuće donio jednu kokoš ili pijetla, a potom se brinuo se o njihovom hranjenju, čistoći i skupljanju jaja. Bio je to dio učeničke prakse, zajedničkog društvenog rada, mala društvena zajednica, komuna ili svačije dobro za zajedničku korist. Vaspitni i obrazovni značaj peradarnika bio neupitan. A učitelj Vito je uživao u ovom zajedničkom radu sa svojim učenicima i, vjerujem da je želio lični, ali neobičan, poklon svojoj mladoj supruzi, učiteljici Mileni.

U međuvremenu učitelj je vršio pripreme za izgradnju hidroelektrane. Nisam imao priliku da od drugih aktera saznam detalje, ali je scenario mogao biti sljedeći: učitelj Vito je angažovao i brata Zvonka Bokora Đikića i njegove prijatelje, da mu pronađu korištenu i odbačenu običnu kamionsku dinamu, iz jednog pokvarenog kamiona šticara, FAP-a. Podsjećam čitaoca da je kamion nazvan po proizvednji u Fabrici automobila Priboj, a koji su svaki dan pored škole u Mačkari prolazili obližnjom cestom i sa šumskih radilišta, uzvodno uz Vrbas i njegovu pritoku Desna, da bi nizvodno odvozili balvane do neke od pilana.

Dinama je pronađena, slijedim mogući scenarij, donesena, očišćena, podmazana, ofarbana i rastavljena u osnovne dijelove. Ne tvrdim, ali sigurno nisu imali nikakav pisani projekat gradnje ove prve Vitine, ili, nazovimo je, privorske mini-mini centrale. Sve je bilo u Vitinoj glavi, pojednostavio je rješenje: stator diname je pričvršćen na statičnu osnovu ručno izrađenog drvenog rama; rotor je učvrćen na rotirajuće ručno izrađeno vreteno rotirajućeg točka, istovjetnog onom u obližnjim mlinovima; na rotirajućem vretenu su ugrađene ručno izrađene lopatice iste kao i one na obližnjim mlinovima; korito, žlijeb, za usmjeravanje vode izrađen je od tri obične daske petice, od 50 mm, iste kao i oni žljebovi što vode vodu pod obližnje mlinove. Sve je isto kao u najbližem mlinu za žito, samo su, umjesto teških hrapavih mlinskih kamenova, jednog statičnog, u Vitinoj centrali bio je to stator diname, a umjesto rotirajućeg mlinskog kamena, u centrali to je bio rotor diname. Žlijeb, korito za vodu bio je isti kao kod mlinova na vodu.

Lokacija prve male mini-mini hidroelektrane koju je sa svojim učenicima i saradnicima
 kod škole u Mačkari izgradio učitelj Vito 1959. godine.
Foto: Enes Čemer, 2016. godne

Niz padinu s desne strane, gledano uzvodno uz Vrbas, zapravo na lijevoj obali Vrbasa, odozgo iz pravca Valica, i danas se u Mačkari slijeva potok i blizu bazena za kupanje u Raminom etno-selu utiče u Vrbas. Voda je ljeti mirna, gotovo da nestaje, a u vrijeme kiša i otapanja snijega nadođe i ima je poprilično. Sada je padina uređena, ali te 1959. godine, u septembru, učitelj Vito nije imao sredstava da uredi korito potoka, a za pokteranje diname za struju trebala je snaga vode da bi se postigla brzina okretaja rotora kamionske diname i proizvela struja. Zato je učitelj Vito, odredio lokaciju na sredini padine, odario prve hrastove direke i sa bratom Zvonkom, njihovim prijateljima, nama đacima, koji smo ponešto pripomagali, i domarom, podvornikom Šestom, usadio onaj drveni ram sa statorom, u njega ugradio rotirajuće vreteno sa lopaticama sa rotorom, postavio žlijeb za vodu i – točak je počeo da se vrti, vrti, i vrti, brzo vrti! Svi prisutni smo se radovali kao da se ponovo pušta u rad hidroelektrana Jablanica! Kape su se bacale u zrak kada je prosjala prva žarulja uzeta iz kamionskih farova. Dvožilni bijelo-zeleni kabal pružen je u dužini od preko 300 metara, razvučen je na obližnja stabla, izraslo šiblje ili na usađene drvene stožine  i sve tako do terase ispred školskog stana za učitelje, pa kroz prozor u kuhinju učiteljice Milene! Svijetli! Stvarno svijetli! Vikali su i radovali se svi. Djeca su skakala i gurala se da vide struju u sobi. Mnogima je je to bilo prvi puta da vide struju. Svi su ranije toliko puta noću gledali farove kamiona natovarenih balvanima, ali ovo je nešto posebno, nešto drugačije. Svijetli sijalica usred dana, nema kamiona, samo voda i točak što se vrti, kao da mlin proizvodi struju.

Za gluhe noćne sate u Mačkari Vito nije mogao izmisliti bolji poklon svojoj supruzi Mileni.

Ako je gradnja ove prve mini-mini hidrocentrale izazvala toliku radost kod svih njenih graditelja, kakvu li je samo radost u noćnim satima prouzročila kod darovane i  darovatelja. To možemo samo izmaštati!

Ali nadođe voda kako voda u Bosni iznenada zna nadoći...Te septembarske noći, 1959. godine, nebo se otvorilo! Nalijevanje vode iz nebesa trajalo je kratko, ali i dovoljno da nadođe toliko vode koja nema milosti i samilosti, već nosi i ruši sve što joj se nađe na putu. Nosila je balvane i šumske panjeve, čupala je drveće na obalama, a u rijekama je nosila i prekrila male mlinove za žito, koji su, nisam to vidio, ali sam, po ostavljenim granicama bujičnih nanosa, to pretpostavio. Tu silinu vode izdržaše samo rijetki, najbolje građeni mlinovi.

Ni mini-mini hidrocentrala učitelja Vite, poklon supruzi Mileni, prva u ovim krajevima, nije izdržala. Nesatala je u vodi, obično neprimjetnog, ali u toj noći tako snažnog i podivljalog potočine, bez ostataka i tragova kao da je Bog nikada nije ni dao! Bila je kratkog trajanja i nedovoljnjog stvaranja. Malo je proizvela struje i prekratko osvijetljavala intimne kutke i trenutke sobičaka dvoje mladih učitelja. Ostala je samo ispružena žica od škole u Mačkari do prve obale opasno nadošle rijeke, koja je lelujala u snažnoj vodi i trzala se povremeno, kao da nastavlja loviti ovdašnju potočnu pastrmku ili lipljana.

Sve, svaki dio centrale, te noći odnijela je voda i sve je nestalo. Ostalo je sjećanje na pionirski pokušaj učitelja Vite i nastojanje da iskoristi snagu i plemenitost vode kakva ona zna biti i obično jeste. Taj Vitin pokušaj je označio da se ta snaga može oplemeniti da, iako u mijaturi, ona služi nama, a ne da mi služimo njoj.

Za trenutak ću se odvojiti od moga učitelja Vite i posvetiti nekoliko rečenica čovjeku koga su tih godina mještani Privora smatrali čudakom, osobenjakom, vidovnjakom čak, a neki i ludakom. Zvao se Rašid Habibija, živio je u Smrčevicama, selu smješenom još dalje od Mačkare, uzvodno uz rijeku Desna. Mnogi koji su i nisu poznavali Rašida o njemu su jedno vrijeme ružno pričali i šprdali se, čak. Ali su uskoro o njemu počeli pričati sa strahopoštovanjem. Tako će nas Rašid slučajno dovesti u vezu sa mojim učiteljem Vitom!

Jer Rašid Habibija je poslije povratka iz vojske, iako neuk, postao ubijeđen da i čovjek može da leti ako sam sebi nepravi krila. Da li je nešto čuo i znao o legendi i letačima Dedalu I Ikaru, ostaće nepoznato, ali je u vojsci sigurno nešto saznao o avionima i njihovom letu, a ptica mu je bila uzor. Nagovještavao je svoj podvig i najavljivao kada će poletiti. Dugo se pripremao, skovao je velika drvena krila, prekrio ih platnom, uvezao platnenim trakama za tijelo i ruke, pozvao mještane da mu se pridruže na jednoj strmini u Slišću nedaleko od Voljevačkog polja i budu svjedoci podviga! Dok su posmatrači radoznalo u dnu nizbrdice čekali šta će se dogoditi, Rašid se popeo na vrh, zatrčao se i bacio se naprijed uistinu misleći da će moći uzletiti! Krila su se ubrzo raspala, a visok, dobro razvijen, težak čovjek, pao je kao olovo na strminu, licem je udario o ledinu iz koga je počela da suklja krv. Zabezeknuti posmatrači su pritrčali i pomogli. Kada se sve primirilo i kada je onako krvav, srećom bez lomova, Rašid ustao, čuo je glasni smijeh najzajedljivijih svjedoka događaja i odlazeći niz strminu dao komentar: „Ako sam ja ovolika budala sâm, kolika li ste budala svi vi skupa, jer ste došli da me gledate!?“

Ostalo je narodno sjećanje na neuspjeli let Rašida Habibije.

Nije se Rašid osvrtao ni na kasnije komentare i sprdnje. Za sve je imao komentar i mnoge stvari je uporno predviđao. Kada je došao radio i kada se čulo da ima neka kutija iz koje se čuje da čovjek govori i da se iz nje i pjesma čuje, Rašid je govorio: „Nije to ništa. Doći će brzo vrijeme kada će se onaj što govori čuti i viditi!“ Smijeh njegovih slušalaca često je odjekivao Vrbaskom dolinom u kojoj je Rašid Habibija izgovarao svoja navještanja.

I nije dugo potrajalo!

Godina je 1962. moj učitelj Vito i supruga mu učiteljica Milena, uselili su u novu stambenu zgradu za učutelje u Voljevcu, u dvorištu novoizgrađene osmogodišnje škole, odmah ispod velike zgrade seoske zadruge, pored šumarske kuće, uz seoski i lokalni makadamski put što vodi uz Vrbas do gornjih sela Privora i do Mačkare, u kojoj su Milena i Vito, donedavno bili učitelji i tamo živili. Ljeto je bilo vrelo te godine, mi djeca smo se kupali, igrali igre i utakmice s loptom kao i obično. Nismo obraćali pažnju na domaće ljude, jer smo ih dobro poznavali i znali šta možemo i smijemo na njihovim njivama i ledinama činiti, ali nam je pažnju privukla grupica ljudi, koji su pored nove školske grade nosili običnu tanku drvenu, jelovu, stožinu, koja je obično služila kao stožer za plastove žita ili sijena. Čudno je bilo što su stožinu nosali čas tamo, pa ovamo. Oprezno šmo prišli i pored učitelja Vite, koji je bio u toj grupi i vidili još dvjicu snažnih mladića, kasnije ću saznati da su to bili Zvonko, učiteljev brat, zvani Bokor i Ivica Smoljić, prijatelj. Na tanjem završetku stožine bila je nakačena pozlaćena nezatvorena rešetka, kao riblja kost, za koju je bila spojena bijela sajla, što je vodila do prozora učiteljevog stana u prizemlju kuće. Snažni momci nosili su stožinu, stalno mijenjali mjesta, čas tamo, čas ovamo, podizali je i spuštali koliko su mogli, okretali je na jednu, pa na drugu stranu, stalno vukući sajlu pazeći da je ne zakače na predmete i prepreke na zemlji. Učitelj Vito je pomagao u nošenju stožine, stalno se okretao prema otvorenom prozoru i pitao:

-Ima li?

-Nema! – čuo se odgovor iz stana.

-Ima li sada?

-Isto! – odgovarao je ženski glas?

-A, sada? – pita učutelj Vito.

-Ma, nema! – opet će glas iz kuće.

Muškarci stenju, nose stožinu, a mi djeca trčimo pod prozor da vidimo šta je to tamo, ko odgovara i kuda ide ona sajla. Odmah ispod prozora ne vidimo ništa neobično, samo plafon, zid nasuprot, stol pored zida i na stolu nekakva kutija. Izmaknemo se malo dalje, ugledasmo učiteljicu Milenu pored te kutiju, s tankim stijenkama obojene u tamno smeđu boju, a s prednje strane svjetluca staklena površina i u njoj nešto treperi, kao da na svijetloj površini migolji na hiljade živih velikih mrava. Stoji učiteljica Milena ispred kutije, ponekada je zaklanja, čas gleda vani, čas u kutiju i na pitanje učitelja Vite da li ima nešto, odgovara:

-Baš, ništa! Sve isto!

-Kako nema, bona? – pita učitelj Vito.

Nakon kratke stanke učiteljica Milena viknu:

-Stani! Sada se nešto vidi! Sada se nešto miče! Vrati nazad! Tu ostani! Tako!

Ukočiše se nosači stožine, ne miču se.

-Šta se vidi? Šta vidiš? – pita učitelj.

-Nemam pojma šta se vidi. Nešto leta, ali ne razaznajem šta je.

Zgledaše se nosači i pomaknuše se još malo prema obližnjem drvarniku.

-Stani tu! Sada je još bolje! – viče Milena. – Kao da vidim da nešto leta. Vito, dođi da vidiš. I glas se čuje!

-Čekaj još malo. Prati sada šta se događa, pa mi javi odmah! – odogovara Vito.

Muškarci se dogovoriše, pa još malo pomjeriše stožinu.

-Bilo je još bolje! Vratite!

-Ovako? – pita Vito.  – Je li sada bolje?

-Malo vrati. Okreni. Ne dalje! Nazad. Bilo je bolje! Vrati na isto!

-Ma, koje isto? Gdje smo bili, đavo će ga znati! – pomaže Vito bratu i prijatelju, lagano nose stožinu nazad i čekaju komandu.

-E, tu! Ostavite tako! Isto je kao maloprije!

Dođe učitelj Vito pod prozor stana, primače se mjestu odakle smo i mi gledali da bolje vidi i pita suprugu Milenu:

-Nije bilo bolje?

-Ovo je najbolje! Bolje ti to ne može!

-Dobro. Hajde da završimo. – govori Vito nosiocima stožine i na njoj prikačene antene. - Izgleda da bolje ne može i da je uzalud dalje pokušavati.

Zaustaviše se stasiti muškarci, pomaknuše malo stožinu, zapamtiše pravac kuda treba okrenuti onu zlatasta riblja kost i na tom mjestu počeše kopati rupu. Iskopaše, učvrstiše stožinu, podignuše sajlu da nije na zemlji i svi se primakoše mjestu odakle smo i mi gledali u unutrašnjost sobe u kojoj je bio televizor.

-Bolje ne može! A ovo ne valja! – neko reče

-Vidim. Hajde da se odmorimo, pa ćemo odlučiti šta dalje. – pozva ih Vito.

Tek kasnije mi je bilo jasno šta i zašto se sve to dešavalo s onom stožinom, sa antenom na njoj, antenskim kablom. Bio je to moj prvi susret s televizorom! Kasnije sam saznao zašto nije bilo slike. Tada je tek bio izgrađen televizijski predajnik na Vlašiću, a domet signala naših naselja u brdsko-planinskim područjima bio je toliko slab da nije omogućavao normalnan prijem televizijskog signala i programa. Antenu na stožini muškarci su prenosili s mjesta na mjesto pokušavajući da nađu prostor gdje signal dopire barem malo, jer iz iskustva nekih prvih vlasnika televizijskih prijemnika signal se odbijao od okolna brda i vraćao prema prijemnoj anteni, što je omogućavalo da se čuje dobar ton, ali uz veoma lošu i nerazgovjetnu sliku. Nažalost, tada to ovdje nije bilo tako. 

Nosači one stožine s antenom, učitelj Vito, brat mu Zvonko i prijatelj im Ivica, udaljiše se prema vratima da idu u kuću, a nama djeci žao, jer ako nas otjeraju odavde ili zatvore prozor da ne vidimo šta se dešava na onom čudu od kutije po kome još letaju crni mravi i ponešto se vidi, ali se sada barem čuje glas! Kada je ušao u kuću učiteljev brat Bokor je pojačao ton i mi smo vani jasno i razgovijetno čuli mučki glas kako prenosi neku utakmicu. Po iskustvu s radio prenosima bilo nam je jasno da je to prvenstvena fudbalska utakmica. Na slici nismo razaznavali gotovo ništa. Samo smo u treperavim mravima ili muhama vidili tamnije obrise likova koji se kreću lijevo i desno, naprijed i nazad. Povremeno bi se moglo bolje razaznati da se radi o ljudskim likovima, zapravo fudbalerima, koji trče i ganjaju za nas nevidljivu loptu. Igrali su Vojvodina i Crvena Zvezda, a reporter je pominjao nama dobro poznata imena. Iz tog mog prvog televizijskog prenosa koji sam gledao, li nisam ništa vidio, ostao mi je u sjećanju Zvezdin golman Stojanović, jer je imao jednu dobru odbranu za koju je Vladanko Stojaković, komentator, rekao da je bolja od najboljih odbrana legendarnog Lava Jašina, golmana Sovjetskog Saveza. Naravno, tada nisam znao ko je komentator, ali sam ga kasnije slušao nebrojeno puta tokom brojnih televizijskih prenosa i njegov glas me je uvijek podsjećao na ovaj prvi susret sa televizijskim prijemnikom.

Te godine životi nam nastaviše svojim tokom i razdvojiše naše zajedničko životno putovanje - učitelj Vito ode svojom putanjom, ja svojom. Nismo se više sretali! A mogli smo! Nismo bili daleko jedan od drugoga – on u Bugojnu, ja u Gornjem Vakufu. Ja sam mlađi i ja sam trebao potražiti svoga učitelja, popričati, reći mu koliko mi je značio u životu i koliko mi je pomogao da uspješno zaplivam i plivam u  životu. Mnogima sam to nebrojeno puta pričao i prepričavao. Trebao sam i njemu to reći i zahvaliti, ali, eto, nisam...Kao da sam se nečega bojao, kao da me je bilo strah da nešto u sjećanju ili razgovoru ne pokvarim...Kao da sam se bojao njegove plemenite strogoće i stroge plemenitosti...Kao da sam želio da između nas ostane ona vječna povezanost koju sam pomenuo na početku ove priče o mome učitelju Viti. I ostala je! Ova priča pri kraju moga života je podsjećanje i zahvalnost za sve što je učitelj Vito učinio mojoj majci, mojoj porodici i meni – posebno!

Ni ovdje nije kraj! Umjesto spontane nepatvorene patetike, za kraj evo još jedno kratko podsjećanje na još neke činjenice. A one nedvojbeno potvrđuju da je naša veza neizbrisiva i neporeciva:

Moj učitelj Vitomir Vito Đikić sahranjen je u obiteljskoj grobnici u Gornjem Vakufu-Uskoplju.
Foto: Ivan Crnov, 2018. godine

Moj učitelj Vitomir Vito Đikić rođen je 1934. godine. Umro je 1979. godine. Živio je prekratko, samo 45 godina. Poštovani čitaoče, vjeruj da ne znam otkuda, kako i zašto je nekome palo na pamet da, od tolikih njegovih učenika, poznanika, prijatelja, kolega, saradnika ili rođaka, meni pripadne teška čast i veliko zadovoljstvo, da mene predloži da mu uputim posljednje riječi na ispraćaju. Sačuvao sam taj skromni govor, a dio ovdje ostavljenog teksta treba shvatiti u kontekstu vremena u kome smo nas dvojica živili i radili. Hvale vrijedan njegov život je zaslužio i snažnije riječi hvale:

Dio mog oproštajnog govora, koji sam sačuvao kao dragu uspomenu

na emotivan rastanak od moga učitelja Vitomira Vite Đikića.

„...uvijek spreman da pomogne, njihov Vito ili Učo – kako su ga svi radije zvali - nije bio samo učitelj. On je bio tumač savjetnik u oblasti poljoprivredne proizvodnje, na podizanju zdravstvene i higijenske kulture stanovništva i organizator mnogih akcija na izgradnji puteva, vodovoda i elektrifikaciji sela. Iako osjetno narušenog zdravlja uvijek je davao nesebičan doprinos svim pokrenutim aktivnostima. Takav je bio na svim poslovima do posljednjeg dana svoga kratkog života.

Dragi naš Vito, svima nama, koji se danas opraštamo od Tebe, je teško. Ali, uz Tvoju porodicu, najteže je Tvojim učenicima. Više od petnaest generacija, kojima si bio učitelj – davao im velike i male petice – roditeljski objašnjavao šta znači škola za svakog od njih i društvo u cjelini, vječno će Ti biti zahvalni. Mnogi su ponosni što danas mogu reći da si im Ti bio prvi učitelj. A, Ti si bio ponosan na mnoge od njih, jer su oni danas postali aktivni radnici i stvaraoci, čemu si Ti doprinio i u njihova znanja ugradio veliki dio svojih, ne malih, umnih i fizičkih sposobnosti. Teško je Tvojim prijateljima, jer su izgubili čovjeka koji im je u najtežim trenucima pomagao u iznalaženju najbljih rješenja i saučestvovao u njihovim teškoćama. Mnogima si bio iskren sagovornik, dobar drug i prijatelj...“

Ovim oproštajnim govorom učitelju Viti zatvoren je jedan nevidljivi, ali osjetilni krug i duboko je urezan u svaku riječ zapisanu  i u ovom dugom, ali zasluženom nekrologu.

Ima nešto u tom krugu! Zar ne?

 

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: do 15.09.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 28.11.2019. godine

14. Preseljenje, voljevački mostovi i Esine čarolije (esej)

Klikeri i klikeraši, obrenovac.org

U drugoj polovini prošlog vijeka Voljevac je bio najveće selo i ekonomski, kulturni i politički centar nekadašnjeg mjesnog područja, kasnije mjesne zajednice Privor. Vrlo bistri i vispreni stanovnici gorštaci naseljavali su petnaest sela i zaselaka i bili trećina stanovnika cijele tadašnje opštine Gornji Vakuf.

U taj Voljevac, glavno područno selo, u polovinu nove, usamljene šumarske kuće, lugarnice, u pretijesan stan sa dvije male sobice i nikakvim sobičkom pod tavanom, do koga se uspinjalo gotovo okomitim vratolomnim jelovim stepenicama, dovela nas je sudbina moga oca, državnog službenika, šumara, lugara, nakon što je, u julu 1959, dobio službeni premještaj sa Pala kod Sarajeva. Tada sam imao osam godina i mogao dobro zapamtiti detalje transporta samo neophodnih kućnih stvari dovezenih vagonom uskotračne željeznice od Stambulčića iznad Pala do stanice u Gornjem Vakufu, pa pretovar u konjska zaprežna kola sa gumenim točkovima, vlasništvo Osmana Milanovića Suljanovog iz Boljkovca, i konačno smještanje velikih prelijepih ormara izrađenih od đeverastog furnira hrasta, bračnog kreveta i drugih kućnih potrepština u pretijesne sobičke našeg novog porodičnog doma. Među stvarima bilo je i majčino ogledalo, koje neprestano ponavljam u svim tekstovima, očev poklon iz njihovih mladalačkih dana, koje je ona brižno i pažljivo i s mnogo ljubavi čuvala i pazila. Dok su odrasli unosili i smještali stvari, u uskom hodniku na ulazu otkrio sam da se, iza daščane improvizovane pregrade hodnika, u drugoj polovini kuće, nalazi i drugi stan. Nekoliko puta vidio sam glavice djevojčice i dječaka približno mojih godina, kako radoznalo i nakratko pogledaju novopridošle useljenike, nove komšije, malo izvire, pa se povuku i ponovo sakriju iza pregrade. Uskoro ćemo se sresti, upoznati u dječijoj igri ispod krošnje stare razgranate šljive u zajedničkoj avliji i ostati u druženju do kasnih dana naših života. Njihov otac također je bio šumar, doselili su godinu dana prije nas i već su imali dovoljno djetinjih iskustava o ovdašnjem načinu života, koje su nama nesebično i samozadovoljno prenosili pripremajući nas, dvojicu mlađe braće i mene, da se priviknemo na nove prostore našeg daljeg dječačkog odrastanja. Lokalno stanovništvo je njihovu majku već zvalo šumarovica, a njih dvoje, starija djevojčica i dječak i njihova najmlađa sestra, bili su šumarčad. Uskoro ćemo i mi i naša majka dobiti iste nadimke i nastaviti da živimo nosećih ih kao da su nam prirođeni i pridruženi našim vlastitim imenima.

U tadašnjim društvenim okolnostima ti zajednički nadimci, mada izražavani u množini, postajali su vlastita imenica jedinke koja je obavljale neku državnu funkciju i bila su jasno određenje osobe o kojoj se misli i priča, kojoj se upućuje i obraća ili od koje se nešto moli, očekuje i traži. Istorijsko sjećanje je naučilo bosanskohercegovačke, pa i ovdašnje gorštake, među koje smo doselili i počeli novi život, da su državni službenici, stoljetnim transformacijama državnih funkcija, uloga i naziva, zajednički naziv žandar-policajac-milicioner, učitelj, šumar i poljar, zajednička imena dobili i prihvatili kao da su im vlastito ime. Javno nazvati nekoga od tih državnih zaposlenika njegovim vlastitim imenom bilo je neprimjereno i neprihvatljiva intima, koja dugoročno može naštetiti i nazvanom i nazivatelju  Ovi državni službenici su, živeći sa seoskim stanovništvom, radili i na očuvanju i unapređenju zajedničkog im života, ali njihova prvenstvena uloga, kao državnih službenika, bila je da budu dobri i uzoriti zaštitnici i čuvari države i njenog uređenja. Njihov zajednički život i lokalnog stanovništva bio je neprestalno prožet međusobnim povjerenjem, ali i uzajamnim zaziranjem. Sarađivalo se gdje se moralo da bi se ostvarila uloga državne službe, a time i funkcija države, ali i ondje gdje je bila očigledna potreba lokalnog stanovništva, što je moglo biti i samoinicijativna aktivnost lokalne zajednice, a sve je, opet, moralo biti u funkciji organizovanja boljeg života, ali i zaštite i očuvanja državne zajednice. Državni službenici su pripremani da se paze i svjesno zaziru se od prevelikog i intimnog približavanja jednih k drugima, jer prijateljstva i intimna druženja držvnih službenika i pojedinaca iz lokalnog stanovništva mogla su, učila je uspješna vladavina Austrougarske carevine, podsticati i aktivirati korumpiranost prvih ili sumnje komšiluka u špijunske sklonosti ili aktivnosti, čak, onih drugih. Greške su brzo otkrivane i sankcionisane otpuštanjem iz službe prvih ili trajnom izolacijom i izopačavanjem od komšija ovih drugih. No, u normalnom funkcionisanju nametnutih društvenih normi, jedni bez drugih nisu mogli ostvariti svoje društvene uloge, odnosno svoje životne interese i potrebe.

Redosljed iskrenog poštovanja i uvažavanja državnih službenika i njihovih funkcija i uloga bio je: prvo učitelj, pa šumar, zatim žandar-policajac i na kraju poljar. A u strahopoštovanju redosljed  je bio: prvo žandar-policajac, zatim šumar, pa tek poljar, a učitelj je zadavao strah djeci, đacima, ali je uvijek bio najcjenjeniji i najpoštovaniji državni službenik.

Antropolozi su detaljno objašnjavali način života na ovim prostorima i bilo bi preambiciozno da ovim kratkim esejom pokušam izvršiti elaboraciju brojnih naučnih radova i sublimirati ih u ovako kratak sadržaj. Ali nadimci proistekli iz naziva zvanja, koji su zajednička imenica, što se daju u lokalnoj zajednici i  prihvate kao vlastito ime, samo bez velikog početnog slova, kao što je šumarka ili šumarče, pokazuje da lokalna zajednca time, svjesno ili nesvjesno, iskazuje uvažavanje i poštovanje, ili strahopoštovanje, državnog službenika i članova njegova porodice, dajući im počast najčešće zasnovanu samo na nazivu državne službe svakog od nosilaca.

Gornji razlozi važni su za spoznaju zašto su državni službenici i članovi njihove porodice rijetko, ili nikako, oslovljavani vlastitim imenom, zajednička imena postaju kao njihova vlastita.

Učitelj je bio – učo: Naš Učo! Šumar je bio – šumar: Naš Šumar! Žandar je bio – žandar: Naš Žandar! Poljar je bio – poljar: Naš Poljar!

Ne spominjem vjerske službenike, koji su uvijek bili visoko na društvenoj ljstvici uvažavanih, jer oni nisu bili državni službenici!

Nakon što smo se smjestili u novi porodični dom i počeli da živimo svakodnevnim životom, dugo mi se činilo da, živeći u istoj kući i na isti način u susjedstvu sa novim prijateljima, živimo isto, jer nam je i životna svaodnevica bla potpuno ista. Ali nije bilo tako! Tek dugo nakon našeg doseljavanja, a nakon našeg razdvajanja radi njihovog odseljavanja, u godinama kada smo odrasli, spoznao sam da su naše komšije, naši sustanari iz iste kuće, naši drugovi i drugarice „nešto drugačiji“ od nas ostalih!? Među stanovništvom pretežno muslimanskih i nekoliko katoličkih sela tog područja, tih godina to je bila jedna od rijetkih porodica Srba, pravoslavca, a dolaskom učitelja iz Srbije na ovo područje i sve većem broju novopridošlih milicionera Srba, bilo je jasno da država zapošljavanjem državnih službenika svjesno utiče na nacionalnu strukturu stanovništva sredine na cijeloj svojoj teritoriji.

Stariji u našem okruženju nisu pokazivali da im je to nešto važno, a mi djeca nismo mogli ni slutiti da bi to nekome moglo biti važno i zašto.

Pola vijeka kasnije, nažalost, to će postati izuzetno važno. Nekome je to, očito, mada prikriveno, uvijek bilo važno, pa i tada. Nama, mojoj porodici – nije nikada! Uostalom, doselivši sa Pala sa sobom smo donijeli svijet naučen u životu sa komšijama i prijateljima Srbima.

Po konačnom smještanju počeo sam da upoznajem sredinu, razgledao sam detalje okoline nove sredine i novog doma i posebno bio impresioniran veličinom prostrane vanjske verande kuće, i gotovo zastrašen visinom prozora i debljinom kamenih zidova, jasano vidljivih u prozorskim šupljinama kao da su u ovećoj željezničkoj stanici.

Neizbrisiva je slika kako je majka sa zaprežnih kola pažljivo preuzela, još pažljivije nosila, pa u spavaću sobu unijela i s najvećom pažnjom smještala svoje drago veliko, od oca poklonjeno, mladinsko ogledalo!

Kraj jula i cijeli avgust 1959. bili su period adaptacije i prilagođavanja na novu sredinu, nove ljude, običaje, novo društvo i prijatelje. Bio je to novi životni i iskustveni šok za mene i moju braću, jer smo već u ranom djetinjstvu morali mijenjati životne sredine i prihvatati ih kao vlastite zavičaje, ubrzano se  prilagođavati i mijenjati ranije navike i sebe.  To je bio sastavni dio života porodice u državnom poslu koji je naš otac radio. Rođeni smo u Suhodolu u Oborcima, pa ubrzo preselili u Gornje Pale na vrelu Miljacke, pa na Vitez kod Pala i, napokon, u Voljevac, u Privor god Gornjeg Vakufa. Ostavljali smo ledine i tratine na kojima smo se igrali, prave ili izmišljene igračke kojima smo se igrali, morali zaboravljati lica ranijih prijatelja, zaboraviti stare modrice zadobijene u bezazlenim dječijim tučama, otkrivati nove lokacije za igre i igrice i tragati za novim voćkama sa zrelim i sočnim voćem. Iznova smo morali tražiti i birati nove drugove. I sada, opet,  moramo sve iznova!

Malo uz pomoć roditelja, ali uglavnom sami, sve dok i ovdje ne stanemo na noge i prohodamo sigurnije, trebalo se iznova učiti i boriti za mjesto u ovdašnjem dječijem društvu. Mijenjali smo svoj vlastiti govor i izgovor i dopunjavti vlastiti jezik, naučiti nove lokalne riječi i progovoriti novim lokalnim domaćim  jezikom i naglaskom da nam se novi drugari ne nasmiju dok govorimo ovaj naš, ali njima stran. Moramo naučiti njihove dječije igre, moliti da dobijemo i paziti i čuvati njihove igračke, ponašati se po njihovim pravilima. Sve je sada njihovo i njima domaće, a mi smo stranci, došljaci i dóšle i moramo se iznova boriti za mjesto pod suncem, prvo njih imitirati i oponašati  u svemu, a onda osposobiti se, naučiti njihove igre i pravila, pa naučiti više, pokazati više od njih, pa pokušati nametnuti svoje igre, ako se to, naravno, bude moglo.

Ja sam već išao u školu u Podvitezu ispod Viteza, nedaleko od Pala kod Sarajeva. Preseljenjem sam morao ostaviti školu i moj cijeli prvi razred, ostavio sam Omera Obhođaša s Viteza kod Pala, i Mensura Jahića, moje najbolje drugove drugove u razredu, ostavio sam moju prvu učiteljicu Fadilu Jahić, njenog muža, dobrog čovjeka i učitelja Muharema Jahića, tamo je ostao i dobri trgovac Svetko, koji mi je na veresiju dao na stotine šećernih pločica, sa vrlo malo čokolade, u kojima su bili upakovane sličice tada poznatih fudbalera prvoligaških timova ili reprezentativaca Jugoslavije. Skupljanje sličica počinjalo je ogromnim Vladimirom Bearom i išlo do Brnarda Vukasa, Ive i Zvonka Bege, Frane Matošića, Geze Šenaura ili Ante Žanetića iz Hajduka, pa opet Vladimir Beara, Dragoslav Šekularac, Rajko Mitić, iz Crvene Zvezde, do njihovih rivala Milutina Šoškića, Stjepana Bobeka, Miroslava Brozovića, Zlatka Čajkovskog, Miloša Milutinovića iz Partizana, gomila sličica se uvećavala portretima Tomislava Crnkovića, Gorana Irovića, Milana Antolkovića, Ivana Šanteka iz Dinama, Muhameda Mujkića, Žarka Barbarića, Lea Halduna Hrvića iz Veleža ili Zijada Arslanagića iz Sarajeva. Ne znam zašto, ali prezime Žanetić osjećam kao dio mog porodičnog stabla. Imena ovih tadašnjih fudbalskih i nogometnih veličina, i njihovi portreti s okamenjenim pogledom ravno u oči, i danas su mi urezani duboko u sjećanje, još ih neizbrisivo osjećam kao svoje bliže rođake, jer sam, pohađajući moj prvi razred u životu, stalno pazio na njih, gledao ih pravo u oči nebrojeno puta.

Igrajući sa drugovima igru sa sličicama na cijelo i (na)pola, rijetko sam dobijao, a sve više i sve češće gubio sličice, ali i vrijeme za učenje, gubio časove nastave kod strpljive učiteljice Fadile. Kupujući sličice na veresiju zaduživao sam se kod dobrog trgovca Svetka, a otac je kasnije sve uredno plaćao, dok nije shvatio da, umjesto veresije za školske potrepštine, tadašnje dinare nemilice trošim na nekorisne čokoladice, zapravo sličice fudbalera. U prvom razredu sve sam više radio nego učio i boravio u školi. Zapravo obolio sam od šarlaha i sve više izostajao sa nastave, tako da sam jedva naučio da pišem i nešto malo računam. Učiteljica Fadila bila je majčinski tolerantna, otac i majka posebno, i uvijek su imali razumijevanja, objašnjavajući da za moje propuste u učenju i velike praznine i rupe u znanju postoji veliko opravdanje, moja bolest, o čemu ću, ako uspijem, u nekom drugom tekstu pokušati više reći.

Tamo gdje smo do neki dan živili ostavili smo dio naših života, ponijeli uspomene i samo duhovna postignuća. Zapravo, ni roditelji nisu ništa materijalno ostvarili osim kućnih potrepština, potovarenih u polovinu zatvorenog teretnog vagona uskotračne željeznice. Sada smo svi, opet iznova, započinjali svaki svoje i naše zajedničke nove živote, svako na svoj način, s vlastitim traumama i njihovim intenzitetom. I otac se morao nanovo, ko zna po koji puta, dokazivati novim šefovima, lokalnim vlastima i državi kao poslodavcu. Posebno se morao dokazivati vlastitoj porodici da je sposoban da nam obezbijedi potrebno za život, da se osjećamo kao da se ništa nije promijenilo i da je ovdje, u novoj sredini, sve bolje i da će biti joooooooooš mnogo bolje i lakše u narednim danima naših života. Majka je, uglavnom, šutila, čistila kuću, na Vrbasu prala odjeću, nas čuvala i mazila, mazala nam džem na izrezane šnite toplog hljeba, dočekivala nas i naše nove drugare. I njima je rezala i davala slične ili još veće šnite od istog domaćeg bijelog hljeba. Tako je ugađala i nama i našim drugarima i podmićivala ih da nas prihvate i paze. U svojoj samoći, dok je prala i ribala požutjele jelove podove ili stravično visoke i opasne prozore, pjevala je tužne sevdalinke, sjetne, melahnolične pjesme. Često sam rado slušao njen prodoran i drhtavi glas i njenzin! tekst, koji nije bio tačan, ali je bio njoj pjevljiv: „Svi dilberi/op, aman ja/svi dilberi/depuj, depuj/svi dilberi/samo moga nema...“ Dočekivala je oca umornog nakon teških i napornih obilazaka šuma na terenu, što je često bilo do rubnih granica sa teritorijama opština Prozor, Konjic i Fojnica na vrletima Vranice prema Prokoškom jezeru i Sarajevskim vratima, Činio je to pješice, naravno, s obaveznim službenim lovačkom puškom, teškim karabinom, na leđima, kao obaveznom i propisanom ličnom zaštitom od šumokradica i lovokradica, ali i prijetećim simbolom države. Događalo se ponekada da se otac vraćao u predvečernje i noćne sate i teturao na nogama olovno teškim od umora. Doduše, to teturanje događalo se ponekada i nakon povremenih muških sjedeljki i pijanki, ili učešća u nekoj seoskoj svadbi tamo gore negdje u nekom zabitom planinskom selu na obližnjim planinama, koje mi  još nismo bili posjetili, niti smo znali gdje je to selo, koliko je, niti kako izgleda.

Majka je oca dočekivala  uvijek srdačno, brižno i ponekada samilosno, ali prvenstveno poslušno, kao što je bio tradicionalni red i običaj da domćica dočekuje svoga domaćina i hranitelja porodice i rijetko je  komentarisala stalne promjene životnih tokova u novom životu ili trenutna životna dnevna događanja. Ili se nama trojici dječaka, to tako činilo, pošto se pred nama nisu svađali, jer su, valjda, sve nejasne stvari i međusobne nesporazume u pravilu razjašnjavali sami, u četiri oka. A onda se dogodio izuzetak, koji će uskoro prerasti u pravilo. Majka je počela, ili je nastavila, kao nekada, dok sam bio bolećiva beba u Suhodolskoj bešici, da me štiti od sviju, a od oca da me brani neskriveno, s razlogom ili bez njega i u svim situacijama gdje je procjenjivala da mi je položaj privilegovanog djeteta ugrožen. Posebno je bila neobično agresivna kada je smatrala da me otac, kako je ona to doživljavala, nepotrebno maltretira uporno neuspješno nastojeći da mi pokaže školsku zadaću ili nauči i poduči nekom školskom zadatku, koji nikako nisam mogao da shvatim i naučim. Što se otac više trudio i sve više unosio u moj školski zadatak, počinjao da govori sve brže i glasnije, ponekada je i vikao, ja sam u dječijem strahu, pa potom u tihom plaču u kome su tekle suze i kapale na knjigu ili svesku ispred mene, postajao sve zaplašeniji i sve gluplji ne mogavši da odgovorim ni na pitanje kako mi je ime. Sve takve scene obično su završavale mješavinom moga i majčinog plača i očevom vikom na nas oboje, a onda znakovitim bacanjem sveske ispred mene i očevim odustajanjem od pokušaja da me nauči ono što ja nikako naučiti ne mogu. Sve se završavalo očevim paljenjem cigarete mostarske Zete bez filtera, mojim tihim ridanjem i šmrkanjem od podražaja suza i slina što su mi curile niz lice i bradu i kapale po podu i majčinom milovanju po glavi dok me je vodila, zapravo gurala u spasenje do kreveta u koji bih legao i nedugo zatim u poluglasnim jecajima zaspao. Šta se dešavalo nakon što sam ja zaspao i majka se vratila u sobu, a otac vjerovatno ljutito i duboko uvlačio dimove žestokih cigareta, nikada nisam pouzdao znao, ali sam mogao, u to sam siguran, tačno pretpostaviti.

Majka je bila naviknuta da ne postavlja često ozbiljna životna pitanja, a i kada je to činila znala je da pri tome bude mudra i ne provocira očevu smirenost. Možda slučajno, a možda je to majka iscenirala namjerno, ali bio sam svjedokom, kada je, nakon kratke bračne analize posljedica našeg preseljenja u novu sredinu, dobrih i loših strana našeg novog života i snalaženja djece nakon kratkog vremena prilagođavala na novu sredinu, direktno upitala oca da objasni kako planira da šalje djecu u školu u Mačkaru, u onu, bila je vrlo jasna i neuobičajeno gruba, nenaseljenu pustaru bez ijedne kuće, gdje je samo pepeljastosiva zgrada četverorazredne područne škole, izgrađene 1948, udaljene tri kilometra od sela Voljevac uzvodno uz Vrbas, u koju su išla sva djeca iz okolnih sela, Crkvica, Svilića, Smrčevica, Valica, Zastinja, Seferovića i Voljevca. Usput, ostale privorske četverorazredne škole su bile u Dobrošinu, izgrađene 1939, u koju su išla djeca iz Dobrošina, Mračaja i Boljkovca, na Borovoj Ravni, otvorene 1964, u koju su išla djeca iz Borove Ravni, Cvrča i Pridvoraca, te škola u Jelićima, iz 1959, ispostaviće se kasnije, vrlo značajna u jednom danu moga kasnijeg života, koju su pohađala djeca iz Jelića i Kozice. Na području Privora 1959. nije bilo osmorazredne osnovne škole. Izgrađena je tek 1961. godine.

Raspored četverorazrednih škola na širokom prostoru u koji smo se nastanili i njihova međusobna udaljenost, bili su potpuna nesigurnost za dalji osmogodišnji nastavak školovanja njene djece. Najbliža osnovna osmogodišnja škola nalazila u gradu, u Gornjem Vakufu, opštinskom centru, udaljenom predalekih deset kilometara, do koga se, bez javnog prevoza, bez voza i autobusa, odlazilo najčešće pješice, običnim danima na konjima, a pijačnim danom, srijedom, uzimala se usmena povratna rezervacija za mjesto na gumenim kolima s konjskom zapregom u vlasništvu Osmana Milanovića Suljanovog iz Boljovca, Marka Radića Ciginog iz Dobrošina ili Agana Karamustafića Himzinog iz Karamustafića. Na karoseriji šumskih kamiona, što su vukli balvane sa obližnjih šumskih radilišta, moglo se iz grada, kada su karoserije kamiona bile prazne, ali se za vožnju moralo biti dobar prijatelj sa Ismetom Agićem, Alijom Bičkalom, Jusufoma Abazovićem, Josipom Bošnjakom iz Bistrice ili Asimom Milanovićem iz Boljkovca, FAP-ovskim kamiondžijama. Da bi se rezervisalo mjesto u kabini kamiona, čak i na onoj strani između lijevih vrata kabine kamiona i vozača, značilo je da su ti putnici posebno privilegovani. Izbjegavala se, mada je i nje bilo, vožnja na balvanima, prvo, jer je bila strogo kažnjiva, ali i vrlo opasna.

Sav taj košmar komunikacijske neotvorenosti i transportne nesigurnosti na cijelom prostoru, gdje smo tek ponovo započeli novi život i  udaljenosti  škola od mjesta stanovanja svih đaka, zatim udaljenost životno značajnih objekata i institucija za budućnost njene djece, majci su bile jasne naznake da se neće moći normalno organizovati, niti iko može garantovati školovanje njene djece. Postala je svjesna da je naša, nas trojice sinova, a i njihova, budućnost potpuno neizvjesna, što je u majci izazvalo urođeni prirodni, do tada pritajeni majčinski odbrambeni refleks. Bio sam svjedokom događaja, predstave koju je majka priredila svima nama ne susprežući se da pita, analizira i zaključuje! Prvo je smireno zapitala oca zašto nam je ovo učinio i šta će učiniti da djeca normalno idu u školu, a onda je vikala i tražila da kaže štaaaaaaaaaaaaaaa?!, potom je očajnički kriknula je i otrčala u spavaću sobu. Tada sam prvi, ne i posljednji put, vidio oca u teškoj situaciji, gotovo izbezumljenog, blijedog lica, ukočenog pogleda, izgledao je slomljeno, bespomoćno i beznadežno, zurio je u prazninu i nije se pomicao. Prestravljen sada neuobičajenom majčinom vikom, bojeći se bilo kakve očeve reakcije, istrčao sam iz sobe da nađem majku.

Majka je bila u spavaćoj sobi na drugoj strani uskog hodnka, sjedila je pred svojim ogledalom, gledala odraz svoga lika i svoje blijedo uplakano podbuhlo lice, prigrlila me, posadila pored sebe i zagrlila.

Sada smo oboje gledali u dva lika zagrljena u ogledalu, u prostoru tamo neke druge nestvarne sobe i odahnuli u izenandnom miru i  iznova osnažnoj ljubavi.

Toga ljeta najmlađi brat, Ilijas, imao je samo četiri godine, družio se sa nama, braćom i našim novim drugovima i ništa bitno od svakodnevnog života nije opažao, niti je to od njega moglo očekivati, pogotovo ne tražiti. Najviše pažnje poklanjao je svojoj, a kasnije i našoj ljubimici, čistoj crnoj mački sa prelijepim bijelim benom na vratu, koju je našao na obližnjoj ledini, pripitomio i naučio je lijepom kućnom ponašanju, posebno tokom spavanja na bratovom jastuku. Maca je ljubav uzvraćala upornim tjelesnim predenjem i svuda ga vjerno pratila kao pas. Brat i ja čuvali smo njega i njegovu macu i pazili ih, uglavnom se na njega ljutili kada nas je, što je bilo neshvatljivo često, ometao u našim igrama.

Enver, srednji, godinu i po mlađi brat, brzao je našao društvo s kojim je stalno igrao igru klikera. Prvi klikeri bili su mu imitacija klikera od malih okruglastih loptica lijepo obrađenih od pravilnih šišarki hrasta, jer su pravi šareni i stakleni bili rijetki i luksuzno skupi. Ubrzo je postao odličan igrač. Bio je zaljubljenik u tu igru, spretno ubacujući okoštale smeđe hrastove šišarke u, dječijom petom,  izokruženu rupu ispod stabla stare šljive odmah do kućne verande. Bratovu strast za ovom igrom nikada nisam mogao razumjeti, igrao sam je rijetko, naravno, katastrofalno loše. Tu strast posebno nije mogla da razumije majka koja je bila zaprepaštena kada je u džepovima bratovih pantalonica našla pravi crni otopljeni i za džepić slijepljeni katran, pravi crni katran, namijenjen izolaciji temelja obližnje kuće u gradnji i koji, em je smrdio na petrolej, em se nije mogao oprati. Objašnjavajući zašto nosi katran u džepovima brat je pojasnio da je od te želatinaste mase prvo napravio male crne kuglice, klikere, koji su se zatim ohladili i stvrdli, pa ih je, misleći da mogu tako ostati i poslužiti za igru, stavio u džep i ne znajući da će ih toplina tijela omekšati i sjediniti s džepnim platnom pantalonica. Džepovi pantalonica su odrezani, jer je to bio jedini način da se očiste. Široko raširena dječačka strast za igrom klikera, posebno za njihovom skupljanju, bila je shvatljivija mnogo kasnije kada su stakleni klikeri postali jeftiniji i cjenovno pristupačniji, pa su punili džepove, uglavnom dječaka. Odmilja nazvani francuzi, dvoperci, troperci, crvenperci, plavci, šarenci, plastikanci, izrađeni od raznobojne plastike, a kasnije i gvozdenci od gvožđa, koji su zveckali onako teški u prepunom džepiću i natezali dječije pantalonice prema zemlji i pri svakoj kretnji zveckanjem oponašali melodiju konjskih praporaca. Brat je u igri osvajao klikere, skupljao ih i sve više se u njih zaljubljivao, kao što su u njih bili zaljubljeni Indijanci što su 1626, Peteru Minuiti, holandskom upravitelju, kažu, uglavnom za staklene klikere, poneko malo ogledalce i nešto malo trgovačke robe, ukupne vrijednosti od tadašnjih 24 dolara, prodali ostrvo Man-Ha-Tan, Manhatan i nazvali ga Novi Amsterdam. U čast Vojvode od Jorka 1664. Englezi su mu dali ime Novi Jork, Njujork i tako započe bogata istorija moćnog New Yorka, zapravo, ostrva dugog 16 i širokog 2,5 kilometra. 

Pored ljubavi prema klikerima brat je ubrzo naučio da golim rukama lovi riječne pešove, Cottus globio, lat., mala glavata riba, u kristalno čistom Vrbasu, bacao ih na obalu, gdje ga je pratila ona bratova crna maca, sada već kućna ljubimica, lovila ih je na obali, gutala i nije odustajala do potpune zasićenosti. Brat je ubrzo, uz pomoć njegove nove družine, od odbačenih aluminijskih vilica za hranu počeo da pravi bodila, male improvizovane harpune, danima je gazio po čistom, ali hladnom Vrbasu i uz pomoć stakla na površini vode otvarao pogled duboko u vodu, a bodilom lovio pešove. Kasnije je, sve češće i sve uspješnije lovio i potočnu pastrmku, bez dozvole, naravno, što je uvijek, a posebno u ta vremena, bilo zabranjeno i kažnjivo. U jednom takvom krivolovu brata je ulovio Muharem Aganović, čuvar ribolova, koji je taj posao dobio kao zaslužni borac u Nardnooslobodailačkom ratu. Muharem je postavio brata da pozira s bodilom u jednoj i staklom u drugoj ruci, uslikao ga fotografskim ruskim aparatom Smena 6, tek kasnije će doći Smena 8, dao Jozi Martinoviću, jedinom fotografu u gradskom i cijeloj opštini, da izradi fotografiju najmanjeg formata, dvanaest puta osam. Zatim je fotografije donio mome ocu kao dokaz da otac vidi, i zna, šta mu rade djeca, kako love ribu i krše zakon i kako su mu djeca štetočine i opasna po društvo. Za dječije nestašluke uvijek su odgovorni roditelji, prvenstveno očevi, tako da se podrazumijevalo da se za učinjene greške očekuju porodične sankcije kako prekršitelj ovakav prekršaj više nikada ne bi ponovio. Brat je mnogo godina kasnije priznao da se, kao i svi mali prekršioci, tada strašno prepao i da se uvijek bojao ljutog i opasnog lovočuvara Muharema, ali da nikada nije odustao da lovi pešove i da je kasnije sve većim bodilima lovi veće komade pastrmke.

Nas trojica braće bili smo prinuđeni da prijatelje potražimo gore u ušorem dijelu sela, pola kilometra uzvodno, jer je osamljena lugarnica bila u nizvodnoj periferiji sela i u njenoj neposrednoj blizini nije bilo drugih kuća. Selo je bilo dobro organizovano po spontanim pravilima tradicionalne lokalne arhitekture. Svi stambeni i pomoćni objekti za stanovanje i život bili smješteni na jednoj, desnoj obali Vrbasa, a štale i drugi pomoćni objekti za stoku potpuno odvojeni na lijevoj obali rijeke. Bila je milina ulaziti u mirisne avlije i plodonosne bašće ne strahujući da će se negdje na ulici nagaziti na stočnu balegu, prelaziti preko lokvi osoke iz stajskog đubreluka i bez straha da će vas saletiti roj gladnih muha zunzara ili uporno dosadnih konjskih muha.

Sva zgoda svakodnevnog življenja i čistoće u tako uređenom selu bila je životna nezgoda za žensku čeljad, mlađe ili starije, cure ili curetke, svejedno. One su, opet po tradiciji, obavljale sve ženske poslove i morale od jutra do večeri i po nekoliko puta prelaziti s jedne na drugu obalu Vrbasa da napoje i nahrane stoku, pomuzu ovce ili krave, odnesu topli stočni obrok i donesu taze izmuženo mlijeko. I tako danima i tako godinama, neke od njih do smrti, a neke do udaje u drugo selo, ali se nisu, barem javno, žalile. Zabrađene i pokrivene velikim šamijama, što su ih štitile od vjetra, kiše, snijega ili sunca, koračale su lagano, ali uporno, odnoseći karlove, plitke drvene kace s toplim hranjivim splačinama i vraćajući kući pune drvene bukare s mlijekom.

Za prelaz Vrbasa u selu su bila dva mosta. Jedan je bio na vrhu sela, u blizini džamije s drvenom oronulom munarom, čvrst i širok betonski most, prvenstveno namijenjen prelazu teretnih kamiona šticara natovarenih debelim i teškim balvanima bukve, jele i smrče iz bogatih visokih šuma, što su ih već godinama, sa šumskih radilišta u Sastavcima, nedaleko od izvora Vrbasa podno Zec planine u planinskom masivu Vranice, i radilišta Desna, uz rijeku nazvanom Desna, a topografski, zapravo, je lijeva pritoka Vrbasa. Kamioni i spretne kamiondžije odvozili su trupce na rezanje makadamskim putevima nizvodno do male pilane u Gornjem Vakufu i tada velike pilane Janj u Donjem Vakufu.

Drugog mosta u donjem dijelu sela, zapravo, nije ni bilo. Mostom su mještani zvali obični prelaz od brvna, gdje su bile postavljene samo dvije malo šire drvene grede od brvna, srezane po sredini, stesane da se po njima može gaziti, međusobno nastavljene i prikovane uz veliko stablo crne johe izrasle u maloj riječnoj šljunkovitoj adi nasred Vrbasa. Na širim krajevima tih brvana moglo se nekako i prelaziti, ali na drugoij strani i preuskim završetcima, trebalo je sreće i spretnosti da se doskoči na obalu. Sva seoska djeca, moja braća i ja, posjećujući nove prijatelje u selu, ljeti smo, zbog niskog vodostaja Vrbasa, nekako i mogli koristiti prelaz. Ali u proljeće i jesen, kada je Vrbas nadolazio, zapljuskivao brvna i vlažio glatku drvenu površinu, prijeteći svojim sve bučnijim talasanjem i sve bržim protokom vode ispod improvizovanog mosta, stvarajući vizuelnu magiju njegovog uzvodnog kretanja, od koje se vrtilo u glavi i nadolazila mučnina u stomaku, bez ikakve, pa ni improvizovane ograde, prelazili smo s jedne na drugu obalu s neskrivenim strahom da ne padnemo u nabujalu vodu. Ljetni Vrbas je bio ponižavajuće plitak i neprepoznatljiv, pa se naš oprez topio u strastima dječije igre, ali su uvijek u ušima odzvanjale riječi majke koja je neprestano opominjala da ne idemo na tu opasnu, opominjujuću sillah ćupriju, kako su je bogohulnički nazvale sve majke. Ni danas se ne mogu načuditi nebrizi, neodgovornosti i neshvatljivoj lakomislenosti svih stanovnika sela, muškaraca i domaćina, koji su po tradiciji, imali u svojim rukama sudbine svojih ukućana, da nikada nisu izgradili nešto što bi barem malo ličilo na nekakav most i time zaštitili djecu i žene, što su, iako svjesni opasnosti u vrijeme kada Vrbas nabuja i pobjesni, samoubilački odlučno svakodnevno prelazili s jedne na drugu obalu rijeke. Jedino moguće objašnjenje bilo je u nemjerljivoj sreći ovog sela i potencijalnih utopljenika, svih njegovih stanovnika, da se na tom mostu nikada nije dogodila nijedna nesreća i da niko nikada nije tragično nastradao u hladnoj nabujaloj vodi Vrbasa.

U stalnom strahu od nesreće na toj ćupriji, i stalnoj opasnosti od čudesno pobješnjelog Vrbasa svake jeseni, zime i proljeća, dvije godine nakon našeg doseljenja, u jednom hladnom januarskom danu, od siline vode okovane plavičastobijelim ledom, od sigurne smrti majku je spasio moj drugi učitelj Vitomir Vito Đikić. Slučajno se zadesivši u blizini, dok je majku snažna vodena matica smrtonosno vukla sebi, a ona je u jednoj ruci nesvjesno samoubilački uporno držala vodom napunjenu pocinčanu aluminijsku kantu, što ju je vukla u snažnu vodnu maticu, učitelj Vito jedva je uhvatio njenu drugu slobodnu ruku i, rizikujući vlastiti život, na obalu jedva izvukao majku, ali i njenu pocinčanu kantu s vodom namijenjenu pranju dječijeg veša u kući bez vodovoda i kanalizacije. Učitelj Vito je spasio majku njene drage djece, kako je kasnije objasnila epilog dramatičnog događaja tog ledenog januara, čime je isprepletenost naših života sa životom učitelja Vite postala vječna i time postala i ostala utkana u našu porodičnu doživotnu zahvalnost.

Treći voljevački most, Carska ćuprija, izgrađen na oštrom lijevom zavoju Vrbasa, nizvodno od sela, na ulazu u voljevačku plodnu uzvrbasku dolinu. Još u otomanskom vaktu služio je za prelaz carskih konjanika na njihovom vojničkom, trgovačkom, diplomatskom i neznano kakvom prohodu od vezirskog Travnika preko planinskih zaravni sela i zaselaka Rostova, kroz uvakufljeni Gornji Vakuf, preko Dobrošina i Boljkovca, zatim uz rijeku Tušćicu i Pridvoraca do Menjika, gdje je odvajkada bila imaginarna ili stvarna granica Bosne i Hercegovine. Menjik je i granica dva velika balkanska vodna sliva, crnomorskog i jadranskog, čijim se strminama, klancima i vrletima stiže ka Prozoru ili u ramsku, pa neretvljansku dolinu, ka Jablanici i Konjicu ili negdje dalje uz Neretvu prema Sarajevu ili niz Neretvu do Bune, Blagaja, Počitelja sve do Jadrana i Ploča s neretvljanske, južne  strane ili preko Bregave i Stoca do Neuma s istočne strane. Carska ćuprija je vjekovima imala carski značaj i zato ju je, nema sumnje, narod tako nazvao. Ostala je s carskom nazivom do danas i, za razliku od one opasne ćuprije ispod sela, građena je i dograđivana uvijek po pravilima mostogranje aktuelnog vremena, sa kvalitetnim obalnim bočnim suhozidom i dugotrajnim borovim gredama, nekada, ili od betonskih konstrukcija iz novih vremena. Ćuprija je mogla izdržavati teške konjske tovare bakra, žive, srebra i posebno željeza, koji su, jednako na obroncima s ove, vrbaske, kao i s one, fojničke strane Vranice, čak i njenim vrhovima, počevši od Prokoškog jezera, smjenjujući se po istorijskim periodama, talili Iliri, Rimljani, Sasi i Turci da bi se površinski rudokopi i podzemni rudnici u novom dobu dvadesetog vijeka potpuno zatvorili. Carska ćuprija zapamtila je periode ovdašnje zlatne groznice kada se u koritima zlatonosnih rijeka Vranice ispiralo čisto zlato, a iz njedara Vranice kopalo pozlaćeno kameno grumenje i iz njih topilo zlato o čemu su najbolji svjedoci lokaliteti nazvani Zlatno vrelo, Zlatni potok, Zlatni do, Zlatno gumno, pa Zlatovnica i Zlatarica po kojima se sada samo planinari.

Građevinski Carska ćuprija je vijekovima zadovoljavala potrebe svih korisnika, jer je vremenom po potrebi obnavljana i ojačavana, pri čemu su uvijek korištena sredstva i materijali aktuelne mostogradnje. Radi racionalizacije raspona mosta i smanjenja troškova gradnje položaj mosta i njegov raspon nikada se nije minjao. Glavni nosači mosta postavljeni su okomito na obalu, čime se postiglo da je raspon minimalan, a nosači su postali čvršći i stabilniji, dok su noseći zidovi od suhozida bili otporni na stalne udare snažnih voda Vrbasa. Takav položaj mosta vijekovima nije smetao konjanicima, karavanima, zapregama,nekada, niti kamionima bez prikolice, mnogo vijekova kasnije. Prilaz mostu s obje strane puta bio je okomit, a radijus zakretanja mali i manipulativno vema ograničen. Međutim, u zadnjim pedesetim godinama dvadestog vijeka, u vrijeme mog prvog susretanja s ovim krajevima, Carsku ćupriju vrijeme je arhitektonski bilo pregazilo. Tih godina kamioni marke FAP, iz Fabrike automobila u Priboju, u vlasništvu Transportnog preduzeća Špedicija Bugojno počeli su odvoz trupaca, koje je državno preduzeće Šumsko gazdinstvo Koprivnica iz Bugojna sjeklo gospodareći ovdašnjim šumama. Kamioni su kačili teške prikolice, čija je ukupna dužina zahtijevala znatno veće radijuse krivina i cestovnih zavoja od onih koji su bili na Carskoj ćupriji. Vozači su se žalili na težak ulazak na most i još teži silazak s njega i tražili da se u tokom novih popravki izmijeni položaj mosta i obezbijedi lakši transport dugih prikolica.

Interesantno, ali nikada niko, nijedan arhitekta, odnosno investitor, nije promijenio položaj mosta! Na to nisu uticala nikakva rješenja, niti odluke o zaštiti materijalnih kulturnih dobara, jer Carska ćuprija nikada nije ni bila na listu zaštićenih kulturnih dobara. Na to je, očigledno, isključivo uticala pragmatičnost investitora da popravke i obnove mosta budu što jednostavnije, što brže i jeftinije. Time su svi protagonisti nesvjesno postali zaštitnici materijalnog kulturnog nasljeđa, jer su očuvali autentični položaj i osnovni vizualni oblik Carske ćuprije. Pišući o tome i njih pominjući, ostajem zahvalan uime nadolazećih generacija!           

Carsku ćupriju zapamtio sam prvenstveno po svom novom, meni ranije nepoznatom, a u Voljevcu prvom i nepredviđenom dječijem strahu. Upoznavši nas novodoseljene s novim zavičajem naši novi prijatelji, naših godina ili nešto stariji, domaćinski su nas odveli na ćupriju i upozorili da nipošto noću sami ne dolazimo na ćupriju neporedno pred akšam, ni poslije akšama, a posebno u vremenu između jacije i sabaha, to znači u kasno noćno vrijeme do jutarnjeg svanuća. Svakome, ko se u to vrijeme zadesi na ćupriji i u njenoj blizini, pa i najvećem i duhovno najčistijem vjerniku, u to vrijeme, garant, ukazaće se prikaze i nema molitve kojom se to može spriječiti i one otjerati. Najčešće, obavijestili su nas novi mladi prijatelji, tako ubjedljivo kao da su oni tome prisustvovali, prikaze su prelijepe plesačice u ovdašnjim raskošnim nošnjama, koje mame na noćno druženje, što sam po odrastanju preveo u razvrat, kome je teško odoljeti. Ako posmatrač krene prema njima na ćupriju, još i prije ćuprije, on, ovozemaljski obični smrtnik, propada u nevidljivu provaliju i tiho, bez straha i opiranja, ili nestaje zauvijek, ubjeđuju nas naši informatori, kao što su neki nestali, ili se poneko ubrzo vraćao, ali izbezumljen od straha neprestano se vrteći u krug u uzaludnom pokušaju da pobjegne što dalje i što je moguće brže. U prvi mah sam bio ubijeđen da su priču o prikazama izmislili stariji zbog mladih, kao  preventivnu vaspitnu funkciju  i da je to bio način da se djeca nepedagoški drastično zaplaše i ne odlaze noću prema izlazima iz sela, ali sam ubrzo, nakon prvih susreta sa odraslim stanovnicima, shvatio da svi, gotovo bez izuzetka, uistinu vjeruju da su se nekada i nekome u noćnoj tmini na ovoj ćupriji ukazale prikaze. Kao dokaz prepričavali su svoje priče i legende, dodavali svoje sve sablažnjivije dijelove, istovremeno prateći reakcije zaplašenih slušalaca, posebno djece. Vremenom, počeo sam i sam da vjerujem u mogućnost da je nešto od toga, možda, i istina, jer je bilo začuđujuće koliko je bilo mladih i starih propivjedača i varijanti njihovih pripovijedanja. A moji strahovi od mogućih prikaza na Carskoj ćipriji bili su toliko usađeni u mene da se, do u detalje, još sjećam nekih priča. Na Carskoj ćupriji, čak i usred osunčanog ljetnjeg dana, osjećao sam se sigurno samo u prisutvu odraslih osoba.

Za razliku od braće, koji su se sami morali pobrinuti da stupe u kontakt sa drugim dječacima u selu i pokušaju odabrati društvo, ja sam imao sreću da mi se novo društvo samo ponudilo pod istim krovom, u istoj kući u koju smo uselili, samo na drugoj strani iza pregrade u predsoblju sačinjenu od prosušenih i običnih neoblanjanih jelovih dasaka. One dvije glavice, što su virile kroz šipila rasušenih dasaka, dok smo mi useljavani u našu stranu zajedničke nam kuće, bile su glavica dugokose, tankovijaste i nasmiješene Jovanke, Joje i njenog dvije godine mlađeg brata Miloša, Miće, mog vršnjaka. Najmlađu, malecku sestru Mirjanu, Miru otkrio sam i upoznao tek kasnije. Ona je bila mala i nije se mogla propinjati i izvirivati iza dasaka, pa sam je upoznao tek koji dan kasnije kada sam je vidio u dvorištu. O njihovim roditeljima, majci Milici, koja je bila domaćica, uvijek uredno odjevena u suknje sa širokim faltnama i zabrađena šarenom kupreškom maramom, i ocu Anđelku, koji je isto bio šumar, očev radni kolega sa kojim je otac često odlazio na teren i vraćao se umoran, a slobodnim danima često se družio. Kasnije, mnogo godina kasnije, nastavili su se družiti. Anđelko je proveo dane sjedeći uz postelju moga smrtno bolesnog oca i tako sve do njegove smrti. U mladosti obojica su volili fudbal, pratili utakmice državnog prvenstva i nedjeljom obavezno slušali kombinovani radio prenos jugoslovenskih radio stanica, nenadmašnog Radivoja Markovića, reportera Radio Beograda i Mirka Kamenjaševića, reportera Radio Sarajeva. O našim roditeljima ovdje neću posebno govoriti, osim u prilikama u kojima su njih dvoje imali značajne uloge u mom i našim životima. Po biološkom određenju i nepisanim pravilima tradicionalnog porodičnog odgoja bio sam predodređen da se družim sa dječakom Mićom, em smo ista generacija, em ćemo najesen zajedno ići u isti, drugi, razred iste škole, em smo komšije  i sustanari u istoj kući. On je ovdje već domaćin, sa svojima je doselio prije dvije godine, završio je prvi razred i već poznaje sredinu koju mi trebamo upoznati. Njegova sestra, djevojčica Joooja, u našem muškom društvu nije imala šta tražiti, jedino nas je, nepune dvije godine starija od nas, mogla pomalo nadzirati i više glumiti našeg zaštitnika i povremeno našeg šefa. Nas dvojica smo ubrzo našli zajednički jezik, počeli se intenzivno družiti, igrati dječije igre i ubrzo u potaji počeli praviti dječije nestašluke u kojima je, priznajem, Mićo bio veći majstor. Nije mi bilo jasno zašto, ali Mićo je rjeđe, a ja sam sve češće, sa braćom ili bez njih, odlazio sve dublje u selo, tražio nove drugove, stalno smo igrali fudbal, klisa i pale, truhlave kobile ili cijele ljetne dane provoditi na Vrbasu na kupalištu, na Viru, prirodnom udubljenju riječnog korita Vrbasa iznad sela, gdje smo učili i naučili plivati. Stariji su nas neselektivno bacali u vodu čime je počela naša životna škola prisilnih skokova u vodu, prvo sa pločastog kamena zvanog ploča, koji je bio gotovo u vodi, a onda sa dugog kamena zvakog duguljašica, pa u višu fazu sa visokog kamena i na kraju s obale odakle su skakali oni koji su, kao i ja, već postali vješti skakači.

Brzo sam upoznao Esada Esu Mašetića, godinu dana starijeg od mene sa kojim sam se, pored Miće, najčešće družio. Bio je vrlo pametan, spretan i radišan, pa je u očevom hambaru, punom raznih alata za drvo, pravio različite upotrebne predmete i predmete za dječije igre. Uz naivnu dječiju igru, ali i nesumljivu stvaralačku invenciju, bez dovoljno informacija i uzoraka, radio je, meni je tada tako izgledalo, prave čarolije. Pri tome se rado družio i tražio da mu se pomogne. Bio sam oduševljen kada smo od đonova starih odbačenih cipela i nešto obične kože, napravili nekoliko pari papuča japanki i ponosno ih nosili po prašini seoskih ulica sve dok nam, nakon nekoliko dana korištenja, između nožnog palca i dopalca nije potekla krv od rana zadobijenih trljanjem neobrađene i oštre suhe kože. Kasnije smo nadošli na bolja rješenja, da dio kožnog kaiša između pstiju treba omotati ili mekom krpom, vunom ili pamukom, ako ga ima, ali smo ubrzo odustali od dalje izrade japanki za našu upotrebu i mnogih drugih zainteersovanih dječaka, jer su uskoro došle kiše i priprema za školu u koju se nije moglo pješačiti u nepouzdanoj odjeći i obući, pogotovo u japankama dječije domaće izrade.

Umni i spretni Eso naprosto nije mogao nestati iz moga sjećanja, jer sam, krajem tih pedesetih prošloga vijeka, od njega naučio šatrovački jezik kojim se diče i svojataju ga svi koji govore jedan od južnoslovenskih jezika, Bosanci i Sarajlije posebno, pa pokušavaju da ga govore mada često nije ni nalik na pravilan izgovor, čuj pravilan, kao da pravilo postoji. Ne postoji ozvaničeno pravilo, ali neko pravilo, ipak, postoji. Riječi se prvo raščlanjuju na pravilne slogove, a onda prvi slog postaje zadnji, pri čemu se cijela riječ izgovara istom brzinom i intonacijom kao u normalnom govoru. Sagovornici moraju znati ovo osnovno nepisano pravilo, a govornik biti vrlo vješt i inteligentan, ali i dobar poznavalac maternjeg jezika da brzo ispretura slogove i pravilno ih izgovori po mjestu prema pravilima šatrovačkog jezika. Jednostavni primjeri: ku-ća postaje ća-ku, do-đi je đi-do, ta-mo je mo-ta. Dvosložne riječi nisu teške, složenije su mnogo teže, jer tada vri-je-me postaje me-vri-je, a bu-da-la postaje da-la-bu ili Sa-ra-je-vo postaje Vo-sa-ra-je, zadaju više muke i traže pažljivo slušanje vlastitog govora kako se ne bi pogriješilo tokom razgovora. Korisnici šatro jezika vremenom su odstupili od ustaljenih pravila, izvrnuli i pojednostavili izgovor mnogih riječi tako da se, recimo, Sa-ra-je-vo izgovara kao Ra-j(e)vo-sa, čime su stvoreni šatro lokalizmi, što je, opet, umanjilo mogućnost njegovog učenja i širenja, jer se nisu uvažavala njegova, iako labava, barem osnovna pravila. Za Sarajevo i Sarajlije, sarajevske jalijaše i mahalaše posebno, govoriti šatro jezik bio je stvar vlastitog imidža i lokalnog društvenog prestiža, pa su se svi, i muški i ženski, domaći i došljaci, umno upinjali i često uzaludno pokušavali da šatro progovre i time dobiju ulaznicu u društvo sarajevske raje ili sarajevskih bistričkih, vratničkih ili baščaršijskih jalijaša i mahalaša, kojima su kasnije počeli da se suprostavljaju, čak i fizički, oni koji su u šezdesetim godinama prošlog vijeka među doseljenicima odrastali na novim perifernim naseljima na Ilidži ili Švrakinom Selu. Ono što sam naučio od drugara Ese, a kasnije poprilično uvježbao sa mlađim bratom Enverom, nije mi poslužilo da po dolasku na školovanje u Sarajevo postanem prava sarajevska raja ili sarajevski jalijaš i mahalaš, ali je meni i, ubijeđen sam, svima koji smo kao djeca učili i naučili šatro jezik, pomoglo da u djetinjstvu pravilno naučimo vlastiti jezik, razvijamo um i govorništvo promišljajući, izvrćući i kombinujući riječi, kao što je uvijek pomagalo kada smo pred roditeljima, ili pred nepoznatim licima, slobodno govorili taj, za njih strani jezik, i samozadovoljno prikrili sadržinu naših dječijih razgovora i dogovora.

Pored vještina ručne izrade japanki i stalnog šatro govorenja, sa Esom sam naučio baratati raznim alatima i pravio mala drvena kola, minijaturne tačke, grablje, vile, lopate, krampove, i budake, male kamiončiće, jednostavne kosture aviona sa jednim ili tri propelera, koji su se vrtili na vjetru, kasnije smo zimi pravli ligure, slićure i sanke, potkivali ih tankom željeznom lastrom, bukvalno od šiljaka za ogradu izrađivali skije s vezovima od lima bačenih konzervi i žice ili kožne kajase i opute, a s proljeća smo od vlažne johove i ljeskove kore pravili trube, svijali piskove i male pištaljke, na potocima pravili male vodenice i cakcalice, kako smo ih zvali, je su malim batićina, na kojima su bili zabodeni ekseri za potkivanje konja, nakon što ih je voda podigla, padali na staklo i davali odsječnu zvonjavu cak-cak-cak-cak. Lijepili smo gumene dušice za prve kožne lopte ili izvraćali te lopte i ušivali popucale šavove koristeći malo šilo, tanki laneni kanap premazan domaćim voskom da ga zaštiti i sačuva od vlage. Sa samo deset godina Eso je bio genijalac stvaralac, što oči vide ruke stvaraju. Družili smo iskreno i bez zadrške, divio sam mu se, ali i pomagao mu praktično, osmišljavao neka rješenja u toku izrade nekog predmeta čiju je izradu on osmišljavao. Vjerovatno je Eso krivac, bolje reći zaslužan mentor, što je moj interes za mnoge stvari oko mene bio očigledan i praktičan, pa je majka do svoje smrti govorila da je njega, to jeset mene, Bog stvorio za svašta, nakon čega je redovno dobijala šaljivi zajedljivi zajednički porodični komentar da to može samo njezin Enko. Esina majka je umrla dok je imao samo dvije godine, odrastao je uz oca Ramu, dvije starije sestre i strijeg brata Ibrahima, koji mu je bio sušta suprotnost, trom, traljav, bezvoljan, ali velika dobra duša, koji se samo smiješio i sagovorniku sve odobravao. Eso je zavolio moju majku, koja ga je pazila, nije krila svoju, više samilost, nego sažaljenje, ali je iskazivala neskrivenu ljubav prema novom dobrom drugu njenog sina i činilo mi se da bi uvijek zasuzila dok je rezala krišku domaćeg bijelog hljeba i na njega stavljala premaz domaćeg pekmeza, recelja, rečeno po voljevački, crnog džema od šljiva, koji je i Eso volio.

Nažalost, moj dobri drug Eso nije završio život onako kako ga je započeo, stvaralački i genijalno i nije dospio do nekog od stvaralačkih i inovatorskih instituta, što sam ja očekivao i silno želio. Ubrzo, po završetku njegovog prvog rata u životu, umro je od posljedica alkohola radeći kao konobar u jednoj voljevačkoj seoskoj krčmi.

Nakon Esine smrti njegovoj djeci, sinu i kćerki, bio sam nakratko predavač u srednjoj školi i pokušao im prenijeti dio mojih sjećanja i osjećanja prema njihovom ocu. Pokušao sam to nekoliko puta i nisam uspio. Dok su mi navirala sjećanja i osjećanja - gušio mi se glas!

Kao što sam od prvog dana bio očaran Esinom vještim rukama, tako sam bio zadivljen virtuoznošću Mensura Mašetića, koji je hodao na rukama kuda smo mi ostali teško hodali na nogama, bio sam ljubomoran na vještinu Mensurovog brata Azema dok smo igrali klisa i pale, valjao sam se i hvatao za stomak od smijeha nakon šala, doskočica i smiješnih upadica Irfana Kićina.

Nakon prvog šoka po doseljavanju bilo je sve očitije da su se svi muški članovi porodice počeli prilagođavati novoj sredini, a dječija intuicija mi govorola je da će to prilagođavanje biti najveći problem za majku i da se uistinu plašila kako ćemo nastaviti dalji život u novoj sredini, stalno ističući svoju brigu za tok i teškoće našeg daljeg školovanja, a sve intenzivnije strepeći od skorog septembarskog polaska u moj sljedeći, drugi razred, a bratov prvi. Moji novi prijatelji nisu pominjali školu, očito nisu je volili, a  nisu ni imali posebnog razloga da je baš meni pominju. Kako sam i sam bio loš, nikakav, đak u mojoj prvoj školi i kako uistinu u mom prvom razredu nisam volio učenje, bio sam isti kao i drugovi, jer nisam ni ja volio školu, niti sam se o njoj propitivao. Radije sam igrao igre, sa Esom pravio male poljoprivredne alatkice ili sve češće trčkarao za loptom.

Moj drug i prvi komšija Mićo, rjeđe je učestvovao u igrama sa nama, a u pravljenju predmeta nikako, što me čudilo, ali nisam ništa pitao. Često smo izlazili u zajedničko dvorište, pentrali se po šljivama, po jedinoj crnjoj trešnji u njihovom dijelu ovelike na dvoje podijeljene bašte, a onda zagrljeni dolazili samo do polovine sela, do neke nevidljive granice, odakle se Mićo vraćao kući da se javi majci, kako je govorio, dok sam ja nastavljao dalje, prelazio onu sillah ćupriju, ulazio duboko usred sela gdje se u glavnoj seoskoj ulici nalazila Esina nakrivljena oronula kuća, sagrađena od dizme i pokrivena šindrom, kao i većina kuća u selu, i još nugledniji nakrivljeni mutvak, ali nama drag i ugodan kutak u kome smo do mile volje mogli smišljati uradtke i pokušavali da ih napravimo, vrlo često uspješno. Mićo nije pokazivao interes za moj interes za praktičan rad i rukotvorine koje smo ja i Eso pravili, već je sve češće i sve duže, posebno kako se primicao septembar, glavni sadržaj njegovih priča bila škola u Mačkari u koju ćemo od jesenas po suncu i prašini, po kiši i lokvama, po snijegu i mrazu, makadamskim šumskim putem, svaki dan, tamo i ovamo, pješačiti nepunih šest kilometra. Mićo je o tome pričao kao što junak pripovijeda o svojim stvarnim ili lažnim junaštvima, o učiteljicama i učiteljima. Kada se priči pridruživala Joooja, priča je dobijala i romantičan sadržaj, jer su učiteljice, njena učiteljica Milena posebno, gospodski govorile, imale prelijepe frizure i lijepo njegovane nokte. Nezainteresovano sam slušao te priče o školi i učiteljima mada sam i u njima pokušavao naći bar nešto dobro i lijepo, jer su me mnogi detalji više plašili nego veselili. Dok je Mićo pričao o njegovom strogom učitelju Viti, došao je vrhunac, postao sam prepadnut. Pored njegovog zadovoljstva što mi baš on može prenijeti šta me čeka u školi i šta u njoj mogu očekivati, počevši od stalnih i teških zadaća, stalne aktivnosti u razredu i mimo njega, obaveze da se kući stalno uči, pa do kažnjavanja za greške batinanjem tankom šipkom od lijeske po dlanovima koji su rumeni bridili od bola. Bilo je očigledno Mićino strahopoštovanje učitelja Vite, od čega se na mene, umjesto interesa za nadolazeće školske dane, prenio samo strah od učitelja Vite i škole, a umjesto da me zarazi interesom za nove predstojeće školske dane priča me zarazila još većom odbojnošću i otporom prema školi.
      Ali nije uvijek onako kako se u prvi mah čini...

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: do 24.08.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 05.10.2019. godine